Alkohološki Glasnik - Iz Klubova

MJESEČNIK ZAJEDNICE KLUBOVA LIJEČENIH ALKOHOLIČARA ZAGREBA - HRVATSKI SAVEZ KLUBOVA LIJEČENIH ALKOHOLIČARA

1.11.05

Osnivanje Kluba ?Solin?

Osnivanje Kluba ?Solin?

Potaknuta radom klubova u Gradu Zagrebu, njihovim rastom i razvojem, te djelovanjem u borbi protiv bolesti alkoholizma s jedne strane, i s druge strane zabrinjavajućim statističkim pokazateljima na području Splitsko-dalmatinske županije, a posebice za područje grada Solina s gravitirajućim općinama, o broju prekršajnih i kaznenih prijava vezanih uz nasilje u obitelji (preko 60% alkoholiziranih počinitelja), rodila se ideja o reaktiviranju, odnosno otvaranju kluba u Solinu.
Veliku podršku u njegovanju i realizaciji te ideje dali su mr.sc.dr. Mirko Mikelić i Božena Škare, dipl. soc. radnica (stručni djelatnici u Klubovima 70-ih, odnosno 80-ih godina), kao i Ante-Edo Crmarić, aktivni član KLA ?Split?. Najznačajnija potpora uslijedila je od dr.sc. Zorana Zoričića, koji mi je stručnim savjetima pomagao u osmišljavanju same realizacije osnivanja Kluba.

Zahvalila bih Katarini Radat, Ani Štimac i Željku Tandari ? kolegama socijalnim radnicima, kao i vms. Margiti Hajduković, koji su sa mnom podijelili svoja iskustva u radu Klubova dajući mi korisne savjete. Idejom o rađanju Kluba formiran je inicijativni odbor, kojeg su uz Zorana Zoričića, Mirka Mikelića, Boženu Škare i Antu-Edu Crmarića, činili Ana Bosančić, dipl.soc. radnica, dr. Ivana Petrović, dr. Stijepo Botteri, a među njima i ja.

Osnivačkoj skupštini KLA ?SOLIN?, koja je održana 28. rujna ove godine u Domu kulture ?Zvonimir? u Solinu, prisustvovali su brojni gosti i uzvanici. Istaknuto je da je osnivanje Kluba svojevrstan nastavak tradicije rada klubova liječenih alkoholičara u Solinu, koji su se ugasili početkom Domovinskog rata.

Podsjetili smo se kronologije rada klubova u Solinu. Godine 1965/66. Solin je dobio prvi klub liječenih alkoholičara, a do početka 90-ih godina prošlog stoljeća djelovalo ih je nekoliko (prema nekim podacima i do desetak klubova), kada su se, zbog ratnog djelovanja agresora, ali i zbog odlaska članova na ratište, ugasili. U radu tih klubova stručno su djelovali liječnici medicine Petar Lukšić, Ivo Bućan, Mirko Mikelić, Katarina Bućan, te socijalna radnica Jadranka Marković.
U pozdravnom dijelu, potporu Klubu dali su dogradonačelnik Solina, Dalibor Ninčević, župnik Gospe od Otoka, don Vinko Sanader, vijećnik općine Dugopolje, Anđelko Bosančić, predsjednik Prekršajnog suda u Solinu, Matko Tolić, predstojnica Centra za socijalnu skrb, Podružnice Solin, Božena Škare, predstavnik Županijske zajednice klubova, Stijepo Botteri, kao i mnogi drugi. Među gostima i uzvanicima bili su nazočni predstavnici Kluba ?Split?, liječnice i patronažne sestre Doma zdravlja u Solinu, pomoćnik načelnika Policijske postaje Solin, ravnateljica osnovne škole, liječnica Zavoda za bolesti ovisnosti u Solinu, stručni djelatnici iz splitskih klubova, socijalni radnici iz CZSS, te članovi Kluba, koji čine bitnu okosnicu u djelovanju i opravdanosti osnivanja Kluba.

Prisutnima se u ime inicijativnog odbora obratio dr.sc. Zoran Zoričić, predsjednik Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara, koji je između ostalog rekao:
?Alkoholizam nije problem pojedinca već cjelokupnog društva jer često dovodi do agresivnog ponašanja, razaranja obitelji, maloljetničke delinkvencije, gubitka radnih mjesta i drugih neugodnosti proisteklih iz ove ovisnosti. Srećom, još smo uvijek socijalna država, što nas obvezuje da brinemo za te ljude, i zbog njih i zbog nas. Stoga je neophodna intervencija šire društvene zajednice u koju trebaju biti uključene institucije poput Centra za socijalnu skrb, Crkve, zdravstvenih ustanova i drugih važni društveni čimbenici. U Hrvatskom savezu registrirano je 180 klubova liječenih alkoholičara, dok ih je prije rata djelovalo i do 500.?

Dr. Zoričić je naglasio kako je izuzetno sretan što se ponovno pokreće rad Kluba upravo u ovoj sredini, koja je zbog velike tranzicije stanovništva posebno bremenita tim problemom. Sam grad Solin doseže brojku od skoro dvije tisuće alkoholičara, a kada se dodaju i članovi obitelji koji pate od posljedica te bolesti, onda se brojka stanovništva obuhvaćenih ovim problemom penje i do nekoliko tisuća ? kazao je dr. Zoričić, izražavajući ovom prilikom zadovoljstvo zbog iznimne susretljivosti i podrške iskazane od strane gradske vlasti, kao i cjelokupne lokalne zajednice.
Dogradonačelnik Solina g. Ninčević je iskazao zadovoljstvo zbog osnivanja Kluba, najavivši tehničku i materijalnu podršku radu kluba.

Solinski župnik, don Vinko Sanader, najavio je pomoć i podršku Crkve u rješavanju ovog, kako je kazao, općedruštvenog, crkvenog i obiteljskog problema.

Uslijedio je radni dio. Izabran predsjednik KLA ?SOLIN?, gospodin Ante-Edo Crmarić, dugogodišnji apstinent (uskoro 5 godina) i aktivni član Kluba ?Split?, koji je istaknuo da je izuzetno sretan što je KLA osnovan u njegovom gradu Solinu i što će moći svoja iskustva podijeliti s novim članovima i pomoći im u rješavanju problema ovisnosti o alkoholu i održavanju trajne apstinencije. Izabrani su članovi u tijela Kluba, a na području stručnog rada Kluba djelovat će stručne suradnice dr. Ivana Petrović i Željka Radošević, dipl.soc. radnica.

Prostor za rad Kluba ustupila je Udruga za zaštitu okoliša i unaprjeđenje kulture življenja ?Život? u Svetome Kaju. Klub je nakon registracije počeo djelovati tijekom mjeseca listopada, petkom od 16 do 18 sati. Održavanje osnivačke skupštine Kluba popraćeno je nazočnošću medija lokalne i državne razine.

Nakon održane osnivačke skupštine, priređen je prigodan domjenak, a sponzori domjenka su na taj način pokazali podršku našem radu.

Očekujemo daljnju aktivnu suradnju i potporu svih čimbenika cjelokupne socijalne mreže i razvijanje parterskog odnosa, kako bismo zajedno djelovali na prevenciji, edukaciji i liječenju bolesti ovisnosti o alkoholu.

Željka Radošević, dipl.soc.radnica

S radnog posjeta klubovima Hercegovačko-neretvanske županije

S radnog posjeta klubovima Hercegovačko-neretvanske županije

Organizator: Udruga za zaštitu i unapređenje duševnog zdravlja i suzbijanje bolesti ovisnosti Pešćenica- Zagreb, čiji je predsjednik vms. Kata Hačko.
Vrijeme održavanja: od 2. do 4. 10. 2005. godine.
Mjesto održavanja: Sarajevo, Čapljina i Međugorje
Sudionici: Udruga za zaštitu i unapređenje duševnog zdravlja i suzbijanje bolesti ovisnosti Pešćenica, aktivisti općine Pešćenica, klubovi ?Pešćenica?, ?Vukomerec? i ?Maksimirska naselja?

Dana 2. listopada naš je autobus krenuo na dugo putovanje u Sarajevo, Čapljinu i Međugorje, u Hercegovačko-neretvansku županiju, k našim dragim prijateljima i suradnicima. Prekrasno nedjeljno jutro za putovanje kroz Derventu i Doboj, prema Sarajevu. U gradu na Miljacki neviđena dobrodošlica. Zagrljaji, pozdravi, tople riječi, otklonili su u času naš umor od putovanja.

Tu nas je dočekala prim. dr. Emina Kapetanović-Bunar, sjajna i energična žena, njezin suprug za kojeg sam, budući da je toliko toga već znao o nama, u početku mislila da je iste struke kao i ona (a nije) i grupa prekrasnih mladih studenata psihologije.
Prenijeli smo im pozdrave čelnog čovjeka Zajednice klubova liječenih alkoholičara i Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara, dr. sc. Zorana Zoričića, te im uručili knjigu ?Uhvaćena duga?, koju im je s najljepšim željama potpisao i poslao.

Govorili smo o radu klubova u ratnim vremenima koja su tamo bila vrlo teška, pokazalo se i u ovom ratu, da su liječeni alkoholičari u velikom broju ustrajali u apstinenciji, bili ratnici protiv svog neprijatelja - alkohola. Okupljali su svoje članove i njihove obitelji na razne načine i davali im podršku i nadu u bolje sutra. Klub, znači, nije bio kreator i organizator primarne prevencije, nego aktivni sudionik u njoj. Prim. Kapetanović-Bunar svoje ogromno znanje i iskustvo prenosi na mlade studente psihologije, koji su puni poleta i entuzijazma. Svoju učiteljicu nastoje slijediti na najbolji mogući način, pa tako i obilazeći oko deset Klubova u Sarajevu.

Puno je lijepih stvari izrečeno, puno je problema izneseno, i ne mogu sve staviti na papir, ali naši su kontakti čvrsti, tako da već puno toga i znamo. Družili smo se i u svibnju 2003. godine na vrlo sličan način, ali u široj postavi, s više stručnih djelatnika. I problemi i ciljevi su nam isti. Nastojimo se u ovakvim susretima što čvršće povezati, pokušati pomoći jedni drugima, stvoriti čvršće zajedništvo i prijateljstvo, baš kao što se radi u klubu. Nakon radnog dijela, praćeni suncem i toplinom, jer vrijeme je bilo kao da je ljeto, krenuli smo razgledati i diviti se lijepom Sarajevu, starom dijelu, Begovoj Džamiji, Baš Čaršiji i još mnogim drugim znamenitostima. Ugodno druženje odvijalo se u tri grupe, jer bilo nas je trideset i sedam, nezaobilazni Sarajevski ćevapi, turska kafa i to uvijek praćeni budnim okom domaćina, da se netko ne izgubi. Oko 18 sati smo se spremili na rastanak, jer čekalo nas je još tri sata puta do Međugorja, našeg prenoćišta. Topli stisci ruke, široki osmijesi, puno emocija ispred autobusa. Mahanje i povici ?Dođite nam opet!?.
U 21 sat udomila nas je u Međugorju prekrasna i vrlo topla obitelj Bevanda, baš kao i 2003. godine. Poznate sobe, blagovaone. Eto, što znači gostoprimstvo. Vrlo kratka buka, dok smo se smještali, a onda tišina i mir do sutradan. Ujutro doručak, slobodno do ručka. Pa zaslužili smo, svatko je krenuo učiniti nešto za svoju dušu. U 14 sati smo otišli u Čapljinu, malo skrovito mjesto, gdje smo se susreli s predstavnicima samoinicijativnog odbora za ovisnost i maloljetničku delinkvenciju. Govorilo se o aktivnosti vezanoj uz prevenciju, pa smo se složili da postoje mnoge prigode u kojima se može promicati život bez alkohola. Porukama, športom, znanjem, glazbom, tekstovima drugim prigodnim aktivnostima treba obilježiti Mjesec borbe protiv alkoholizma, od 15. studenoga do 15. prosinca i Svjetski dan zdravlja, 17. travnja,i slično.

Po povratku u Međugorje u predvečerje, potražila sam fra Maria Knezovića, koji vodi Franjevačku radio postaju ?Mir?, čiji smo gosti bili 2003. godine, no nisam se uspjela s njim sresti jer je 4. listopada bio blagdan Sv. Franje Asiškog, veliki blagdan, pa je bila velika gužva. Možda drugi put.

Gospođa Hačko nam je organizirala u Međugorju susret s članovima tamošnjih klubova. Opet izmjene iskustava, sjećanja kako smo nekad bili zbunjeni, nezadovoljni, očajni i kakvi smo danas. Odgovorni, dosljedni, uspjeli smo pronaći sebe, radost i smisao života. Kako tko, naravno, tko je iz kluba želio uzeti za sebe ono što mu se tamo nudilo.

Na put u svoju domovinu krenuli smo 4. listopada poslije ručka. Ponovno dan kao na dlanu, toplo, sunčano, ispraćaj i dobre želje obitelji Bevanda, i ono nezaobilazno, ?Dođite nam opet!?.
Kako se kod predstojnice udruge, gđe. Hačko, uvijek mora raditi, niti u autobusu nije bilo poštede. Čitale su se istinite priče, pjesme pojedinih poetskih duša. Govorilo se o krvožilnom sustavu i zdravom životu. Sve dok se nije smračilo. Počela je padati kiša, ali nije nasbilo briga. Imali smo dobrog vozača, g. Heraka, koji se svega naslušao, a usput se i educirao.

Hercegovina nam je uzela sve kune s mobitela pa smo do granice bili tihi. Onda su se uspostavile mreže na mobitelima i počeli smo se javljati kući. Ruška, Ana, Marta, Marko, Kato, naše zlato i organizatorice, bilo je prelijepo.

Zdenka Domiter, Klub ?Maksimirska naselja?