Moguće i u nemogućim uvjetima
(sa sastanka Kluba ?Stara Tkalča?, održanog 20. srpnja 2004. godine)
Predsjednica HSKLA i glavna urednica ?Alkohološkog glasnika?, prim.mr.sc. Vesna Golik-Gruber, u zadnjem dvobroju (srpanj/kolovoz, 2004.) nas je upozorila da su ljetni odmori u tijeku, da se u klubovima održavaju tek redovite aktivnosti i da posvetimo malo više vremena sebi i po mogućnosti nešto i napišemo. Moram priznati da me tekst nije osobito potaknuo (mada je krasno napisan, kako to naša Urednica zna!), ali prvi sljedeći sastanak našeg Kluba ?Stara Tkalča?, u Tkalčićevoj 33, bio mi je neodgodiva inspiracija za prikaz uvjeta našeg rada, u pisanom obliku i slici, otkako su počeli radovi u Tkalčićevoj ulici.
Mislim da svi znate za obnovu ove stare zagrebačke ulice. Mnogo se pričalo, pisalo u novinama, čulo i u ostalim javnim glasilima. Većini je najveći problem bio opstanak i preživljavanje brojnih kafića koji nas okružuju! Moram priznati da i nama fali, posebno onaj preko puta kluba, jer smo tamo često znali nevezano razgovarati uz kavicu ili sok prije i/ili poslije službenog sastanka u klubu. No, naša najveća briga bila je hoćemo li se sastajati pod ovakvim uvjetima. Bageri kopaju, hrpe zemlje, šljunka, jame različite dubine i veličine? Uz to, prašina kad je vruće, a blato i kaljuže kad padne kiša. U prostorije ulazimo doslovno preko jedne daske (slika u prilogu)! Treba li boljih razloga da se ne sastajemo?!
No, nismo posustali. Sastajemo se redovito svaki utorak od 18 do 19,30 sati i u nemalom broju. Iako su godišnji odmori, prisutno je čak nešto više od polovice članova. Isto je vidljivo na jednoj od slika ispred ulaza i u samoj prostoriji. Slika nije namještena, kao što bi zlobnici mogli pomisliti, slikanje i realizacija bila je moja ideja bez prethodne najave!
Posjetili su nas i neki članovi iz drugih klubova među njima svima drag i rado viđen g. Momčilo Hinić.
Možda se pravim važna ili hvalim svoje članove? Nisam tako razmišljala, ali sada bih se složila s ovim drugim dijelom moje upitne rečenice: Da, pohvalila bih iz sveg srca, najiskrenije, one koji dolaze, mada su to mahom članovi koji bi zbog svoje dobi i ostalih zdravstvenih problema po toj vrućini i uz ovakve uvjete mogli opravdano ostati u svojim, sigurno ugodnijim, domovima. No, vesela sam jer nisam primijetila da im je teško, dolaze s voljom i, naravno, bez prisile, jer takve odnose u klubu ne gajimo. Mislim da smo
zajedno i u ovakvim, gotovo nemogućim uvjetima, jer smo uspjeli shvatiti da bez kluba nema prave rehabilitacije, da nas u klubu čekaju prijatelji koji će nas slušati i čuti. Iako se Tkalčićeva obnavlja, problemi ne čekaju, a ni mi ne odgađamo rad na sebi. Razgovaramo o onom što nam se lijepo dogodilo, potom o onom što pojedince muči, a uvijek je u pripremi neka tema o kojoj dodatno razmišljamo i diskutiramo. Pričali smo o putu do sreće, prijateljstvu, planirali kratke izlete...
Vruće je, sparno, prašina, kopa se, ali članovi ?Stare Tkalče? ne daju se smesti. Poručujemo i ostalima što bi trebali, a nadam se da većina i zna, izbjegavati isprike za nedolazak u klub, one nas udaljavaju od željenog cilja, a to je duga i kvalitetna apstinencija. Kad vam je teško i kad još niste odlučili krenuti u klub, sjetite se članova ?Stare Tkalče? koji rade i u gotovo nemogućim uvjetima!
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak, dr.med.,
stručni djelatnik Kluba ?Stara Tkalča?
Predsjednica HSKLA i glavna urednica ?Alkohološkog glasnika?, prim.mr.sc. Vesna Golik-Gruber, u zadnjem dvobroju (srpanj/kolovoz, 2004.) nas je upozorila da su ljetni odmori u tijeku, da se u klubovima održavaju tek redovite aktivnosti i da posvetimo malo više vremena sebi i po mogućnosti nešto i napišemo. Moram priznati da me tekst nije osobito potaknuo (mada je krasno napisan, kako to naša Urednica zna!), ali prvi sljedeći sastanak našeg Kluba ?Stara Tkalča?, u Tkalčićevoj 33, bio mi je neodgodiva inspiracija za prikaz uvjeta našeg rada, u pisanom obliku i slici, otkako su počeli radovi u Tkalčićevoj ulici.
Mislim da svi znate za obnovu ove stare zagrebačke ulice. Mnogo se pričalo, pisalo u novinama, čulo i u ostalim javnim glasilima. Većini je najveći problem bio opstanak i preživljavanje brojnih kafića koji nas okružuju! Moram priznati da i nama fali, posebno onaj preko puta kluba, jer smo tamo često znali nevezano razgovarati uz kavicu ili sok prije i/ili poslije službenog sastanka u klubu. No, naša najveća briga bila je hoćemo li se sastajati pod ovakvim uvjetima. Bageri kopaju, hrpe zemlje, šljunka, jame različite dubine i veličine? Uz to, prašina kad je vruće, a blato i kaljuže kad padne kiša. U prostorije ulazimo doslovno preko jedne daske (slika u prilogu)! Treba li boljih razloga da se ne sastajemo?!
No, nismo posustali. Sastajemo se redovito svaki utorak od 18 do 19,30 sati i u nemalom broju. Iako su godišnji odmori, prisutno je čak nešto više od polovice članova. Isto je vidljivo na jednoj od slika ispred ulaza i u samoj prostoriji. Slika nije namještena, kao što bi zlobnici mogli pomisliti, slikanje i realizacija bila je moja ideja bez prethodne najave!
Posjetili su nas i neki članovi iz drugih klubova među njima svima drag i rado viđen g. Momčilo Hinić.
Možda se pravim važna ili hvalim svoje članove? Nisam tako razmišljala, ali sada bih se složila s ovim drugim dijelom moje upitne rečenice: Da, pohvalila bih iz sveg srca, najiskrenije, one koji dolaze, mada su to mahom članovi koji bi zbog svoje dobi i ostalih zdravstvenih problema po toj vrućini i uz ovakve uvjete mogli opravdano ostati u svojim, sigurno ugodnijim, domovima. No, vesela sam jer nisam primijetila da im je teško, dolaze s voljom i, naravno, bez prisile, jer takve odnose u klubu ne gajimo. Mislim da smo
zajedno i u ovakvim, gotovo nemogućim uvjetima, jer smo uspjeli shvatiti da bez kluba nema prave rehabilitacije, da nas u klubu čekaju prijatelji koji će nas slušati i čuti. Iako se Tkalčićeva obnavlja, problemi ne čekaju, a ni mi ne odgađamo rad na sebi. Razgovaramo o onom što nam se lijepo dogodilo, potom o onom što pojedince muči, a uvijek je u pripremi neka tema o kojoj dodatno razmišljamo i diskutiramo. Pričali smo o putu do sreće, prijateljstvu, planirali kratke izlete...
Vruće je, sparno, prašina, kopa se, ali članovi ?Stare Tkalče? ne daju se smesti. Poručujemo i ostalima što bi trebali, a nadam se da većina i zna, izbjegavati isprike za nedolazak u klub, one nas udaljavaju od željenog cilja, a to je duga i kvalitetna apstinencija. Kad vam je teško i kad još niste odlučili krenuti u klub, sjetite se članova ?Stare Tkalče? koji rade i u gotovo nemogućim uvjetima!
Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak, dr.med.,
stručni djelatnik Kluba ?Stara Tkalča?
0 Komentari:
Post a Comment
<< Naslovnica