odljev mozgova

Danas sam doznao da jedna moja frendica odlazi s posla. U Norvešku. Ide na 4-5x veću plaću, posao isti, ali radni uvjeti bolji. Fora je u tome da što se tiće prilagodbe, samo što ju nisu molili da ode tamo, jer to je u pripi*dini iznad polarna kruga.
Druga ponuda, Novi Zeland. Tražili tamo stručnjaka, - pitao sam sve koje bi se to moglo ticati, ali nije da su baš ljudi bili zainteresirani. Fora je da nisu vjerovali da bi mogli otići tamo.
Ekipa priprema neki strukovni štrajk, traže povlastice, ali nije fora u tome da je u usporedbi sa drugima ovdje u ovoj državi loše, no činjenica je da svi drugi nude - daleko više.
Tako je to kad si u deficitarnom zanimanju gdje ti samo znanje jezika uz stručnost koja se dobije nakon desetaljeća truda postaje vrlo cijenjena roba na globalnom tržištu rada.
Uska specijalizacija vrlo ograničenog broja stručnjaka, diže cijene.
Pa se možemo pitati - da li takvoj skupini dati povlastice, koje će ih demotiviati da idu na 5 ili 10 puta bolju plaću? Ili na njih, bolje po starom prokušanom modelu starih privilegija, krenuti đonom da budu tihi?
Pa kad ne bude više nikog u blizini, kuda onda?
Taj sindrom je uništio DDR, istočnu njemačku. Podigli su Berlinski Zid - samo da spriječe odljev mozgova, nije im uspjelo. A bili su najbolji u lageru.
Mobilnost vrhunskih stručnjaka polako dolazi sve više ovdje, a kako razlike ponuda rastu, mijenjaju se i ideali vezani uz društveni status i utjecaj.
Znati da si tražena roba, dovodi do toga da se inertnost počinje zanemarivati i razlozi da se nešto trpi polako se mijenjaju.

I kaj sad?