Zlo i naopako

Eto i mene. U ranu zoru. Pijem svoj nescafe, pušim ko turčin, slušam Adagio in G minor for organ and strings koji najbolje opisuje kako se osjećam i čekam. Čekam jebeno jutro. Jer opet su mi jebeni Tramali sjebali sve. Nakon mora i operacije opet su me dočekali ko mali vragovi. Slatko su se smješkali iz one bijelo-žuto-zelene kutije i mamili me. Dosta mi je jebenih bolova od ovog, onog i na kraju od neimanja Tramala. Dogurala sam do fine količine retarda i sada opet plaćam. Neznam zašto, ali kao da nikako nemogu iz tog jebenog kruga...

Jučer sam rikavala i ugnjavila Doca i dobila 2 Subutexa u 6 navečer. Sorry Doc, al znate da kad boli onda prokleto boli. Spavala nisam što je očigledno, jer koja bi normalna osoba u 6 ujutro pisala blog?! Sada me čekaju Subutexi neko kratko vrijeme, dok ne prođu sva sranja od operacije. Jer sam na rubu živaca. I Najdraži. On već lagano ludi gledajući me, dok ja šutim i skrivam, ali sakriti se nemože! Prekjučer je već znao šta mi je. Samo je pitao kako dugo?! Uz sve bolove, prokleto me srce boljelo više od ičega kada sam mu rekla istinu. I ono što još više boli je što se nije ni naljutio, nego je samo rekao - 'zaboravi Tramale jednom zauvijek...i ako saznam da ti ih je netko dao, prepisao slomit ću ga...' Lomila sam se što od bolova, što od one najgore stvari koja postoji - grižnje savjesti. Ispala sam zadnja lažljiva kučka, koju je trebao dobro zašamarat i reći mi zbogom i odjebi od mene, ako već nećeš od tih jebenih Tramala. Proklinjem operaciju, bolnicu, proklinjem sebe što sam si dozvolila i dala pravo da serem, lažem, glumim, muljam, varam.

No, on je opet stao uz mene, otišao samnom po te 2 tablete Subutexa jer me nemože gledati kako se grčim doma i postajem histerična luda. I opet će ujutro otići samnom po taj Subutex, jer zna da sam na rubu.

Znam da je ovo zadnji puta da sam nešto ovakvo napravila. No second chance. Ovaj puta ne. U to sam uvjerena. Jer već razmišlja da odemo iz ovog ukletog grada, da odemo daleko od svega i svih i da napokon nađemo svoj mir. Daleko od moje 'divne' obitelji (izuzevši mamu), daleko od apoteka, daleko od svih sranja koje se dešavaju.

Meni još uvijek nije jasno zašto je on još uvijek uz mene, zar je uistinu snaga prave ljubavi jača od svega?!