04 magazin: Drug Policy u Hrvatskoj

"Časopis za hakiranje stvarnosti" 04 u novom broju 13/14 kao temu broja govori o politici o drogama. U online izdanju, nažalost, samo je uvodni tekst, dok u pisanom izdanju ima nekoliko više nego interesantnih intervjua.

[fajl_13/14] DRUG POLICY U HRVATSKOJ

Droga se povukla s naslovnica, udarnih intervjua, posebnih televizijskih emisija, političkih rasprava. Čak se i u žutoj štampi danas može naći iznenađujuće malo tragičnih priča ovisnika ili skandala iz privatnih života popularnih i uspješnih.

I onda dalje:

Kao i svaki rat, kada se iz razine stožera prebacimo na frontu, i «rat protiv droga» postaje mnogo neugodniji. Napustimo visine institucija, financiranja, hladnih brojki i retorike te razmotrimo stvarne živote stvarnih ljudi i konkretne štete vezane uz upotrebu droga. Heroinski se ovisnici i dalje predoziraju, prosljeđuju hepatitis ( srećom, zasad ne i HIV) te dobivaju dosjee i stigmu koja im onemogućuje povratak normalnom životu čak kada se i othrvaju ovisnosti. Šteta je donekle smanjena nedavnim povratkom posjedovanja manjih količina u domenu (prilično skupog) prekršaja. Ipak, i dalje se osobe koje nikada neće postati ovisne, niti imaju problema s ilegalnim drogama, poput nebrojenih korisnika cannabisa, kažnjavaju i upućuju na terapije (okupirajući kapacitete sustava), a uskraćuju im se i informacije o stvarnim rizicima vezanima uz njihovo korištenje droga (što u slučaju tzv. «plesnih» droga može imati i pogubne posljedice). S druge strane, teški ovisnici (o legalnim i ilegalnim drogama) uz muku dolaze do pomoći i u pravilu su njome nezadovoljni. Istina, medikalizacija i patologizacija korisnika i dalje je privlačnija opcija nego njihova kriminalizacija i penalizacija, kao što je slučaj u SAD-u.

O potonjem su u imali i raniji tekst, naslovljen [čekiranje realnosti] War on drugs
No da završimo tekst 04, njihov coup de grace politici:

Vratimo se politici prema drogama, sustavu čija retorika nije reagirala na fenomen normalizacije te i dalje koristi tvrd i nediferenciran pristup u kojemu je kriterij (i)legalnosti centralniji od kriterija štete. Ipak, u praksi je velika većina nerepresivnih resursa (bilo u području liječenja i rehabilitacije, bilo u području smanjivanja štete) usmjerena tamo gdje su problemi i rizici, a time i potreba za intervencijom najakutniji. Dakle, na heroinsku ovisnost. Koliko god indikativan, ovakav fokus doista predstavlja i jedini odgovoran način usmjeravanja resursa. S druge strane, izostanak kampanja profila «svi za protiv», kao i (pragmatično) napuštanje kriminalizacije korisnika droga, ukazuju da sustav ipak nije u cijelosti zanemario promjene.
Normalizacija upotrebe (pojedinih) ilegalnih droga u široj kulturi mladih (i manje mladih) ne čini stvari na području droga ništa jednostavnijima – svaka droga i svaki način upotrebe nose svoje specifične rizike i opasnosti. Decidirano stavljanje glave u pijesak, moraliziranje i pozivanje na temeljito zastarjele obrasce (poput višestruko opovrgnute «gateway» teorije prema kojoj jedna droga vodi drugoj, a sve na koncu heroinu) neće učiniti ništa da oslovi ove probleme. Po svemu sudeći, bit će potrebno da (i ako) normalizacija još uznapreduje, dok pritisak stvarnih problema i javnosti ne spusti i politiku prema drogama iz normativne u pragmatičnu sferu. Trenutačno, kao što je uvodna snimka terena ustanovila, vlada zatišje. I uredno zujanje umjereno ugođene drug policy mašine.