Rehabilitacija ovisnika o alkoholu
Rehabilitacija ovisnika o alkoholu??
Blanka Dorociak, dip. soc. radnica?
Općenito se smatra da se rehabilitacija u psihijatriji može definirati kao skup koordiniranih aktivnosti, čiji je cilj postizanje maksimuma u obnavljanju ili uspostavljanju psihičkih, socijalnih, profesionalnih i tjelesnih funkcija duševno oboljelih osoba. Taj se proces postiže aktivnim i smišljenim usklađivanjem socijalne sredine i stavova s emocionalnim potrebama i trenutnim sposobnostima oboljelog.
Rehabilitacija u socijalnoj psihijatriji nam dokazuje upravo tu nedjeljivost psihičkih poremećaja i socijalne sredine i to u uzročnom i posljedičnom smislu. Bolesnik je aktivni sudionik u liječenju i rehabilitaciji, a socijalna sredina to postaje mijenjanjem modela ponašanja u odnosu na njega. Tradicionalno gledano, alkoholičar se smatra ?lakšim? bolesnikom u usporedbi s drugim psihijatrijskim bolesnicima. Međutim, to nije tako. Zbog dugotrajnosti bolesti i kasnog dolaska na liječenje, alkoholičar je razvio poremećaje ponašanja koji su ga potpuno otuđili od obiteljske, radne i društvene sredine, s poremećajem socijalne komunikacije, radne sposobnosti i sposobnosti suživota u obitelji.
Zbog svega ovoga, rehabilitacija alkoholičara je dugotrajan i složen proces u kojem moramo voditi računa o preostalim snagama alkoholičareve ličnosti prilikom uključivanja u rehabilitacijski proces (samokritičnost, uvid u bolest, objektivnost, komunikativnost, emocionalna stabilnost ?).
Preduvjet za liječenje i rehabilitaciju je potpuna apstinencija, kako bolesnika, tako i članova njegove obitelji. To znači da se preporuča apstinencija svih članova obitelji, stvaranje prisnijeg obiteljskog ozračja, poboljšanje komunikacije među članovima, zajedničko provođenje slobodnog vremena (kod ručka, večere, šetnje...), unošenje novih sadržaja (izleti, putovanja, kulturna događanja...), zajednički odlasci u klub liječenih alkoholičara, dogovaranje o načinu i vremenu provođenja terapije i kontrolnih pregleda kod svog psihijatra. Sama apstinencija nije dovoljna za postizanje kvalitetne rehabilitacije. Zato liječenje i rehabilitacija od samog početka sadrže i niz drugih postupaka - psihoterapiju, edukaciju, resocijalizaciju, radnu terapiju, grupnu terapiju, liječenje kroz terapijsku zajednicu i klub liječenih alkoholičara.
Ovako organiziranim programom liječenja i
rehabilitacije alkoholičara i njegove obitelji se postiže promjena poremećenog ponašanja, usklađivanje međusobnih odnosa na zdravim temeljima, vraćanje povjerenja u sebe, samopoštovanje i poštovanje drugih, osjećaj da je osoba potrebna drugima i oni njoj, bolje osjećanje u psihičkom i tjelesnom smislu. Ove se promjene postižu kroz grupni i individualni rad te rad u terapijskoj zajednici. Obitelj se pri dolasku upućuje u program liječenja. Upute sadrže informacije o obvezama bolesnika i obitelji u tijeku liječenja. Neke su upute pisane, a neke usmene. Iz njih je vidljivo što se tijekom liječenja i rehabilitacije preporuča, a što ne. Ne preporuča se: kupovanje alkoholnih pića za kućnu upotrebu, proizvodnja alkoholnih pića, prikrivanje da se u obitelji nalazi liječeni alkoholičar, odlazak u lokale, sudjelovanje na svadbama i ostalim mjestima gdje se pije, primanje alkoholnih pića na poklon, stalno predbacivanje zbog ranijeg ponašanja vezanog uz ovisnost o alkoholu. Upravo sve to što se ne preporuča, bile su glavne odlike ponašanja svakog ovisnika i njegove obitelji. Konfrontacija s naučenim navikama i ponašanjem je bolna i za bolesnika i njegovu obitelj i terapeute. Bolesnici misle da je to sve neizvedivo i bore se za zadržavanje starih navika svim mogućim opravdanjima. Kako dani liječenja odmiču, tako taj otpor slabi i uvid je bolji, a motivacija za apstinencijom veća. Istodobno obitelj uključujemo u klub liječenih alkoholičara, gdje se rehabilitacija nastavlja dugotrajno, ali u drugačijem obliku.
U klubu liječenih alkoholičara bolesnik i njegova obitelj susreću ostale članove, odnosno obitelji, u različitim stadijima radne, društvene i obiteljske rehabilitacije. Međusobnim druženjem pružaju potporu jedan drugom, izmjenjuju pozitivna i negativna iskustva i identificiraju se s uspješno rehabilitiranim članovima. To im pomaže i potiče ih u uspješnosti njihove rehabilitacije, koja uvelike ovisi i o dužini trajanja alkoholizma. Što je obitelj više uložila u rehabilitaciju, to je apstinencija duža, kvalitetnija i zadovoljstvo je potpuno. Svi postupci u terapijskom procesu dostupni su svakom bolesniku i njegovoj obitelji, i oni sami, s obzirom na težinu poremećaja, odlučuju koje će postupke koristiti.
Liječenje, a ujedno i oporavak, gledamo kroz nekoliko faza (prema dr. S. Ziherl 1990.). Odabrala sam ih jer su bolesniku i obitelji razumljive i prihvatljive1. pripremna faza, u kojoj bolesnik spoznaje svoju bolest;
2. faza ustaljivanja (stabilizacije), kada radimo na tome da pacijent opet ovlada svojim mislima, emocijama, rasuđivanjem i ponašanjem ;
3. faza ranog oporavka, čiji je cilj da se ovisnik pomiri sa svojom ovisnošću i nauči živjeti bez alkohola (rješavanje problema, emocionalnih kriza ?.);
4. faza - središnja faza oporavka, u kojoj je cilj razvijanje normalnog, uravnoteženog i zadovoljavajućeg načina života;
5. faza korijenitog oporavka, u kojoj je cilj promjena ličnosti tj. zdravo samopoštovanje, ostvarivanje zdravih, skladnih, emocionalnih, intelektualnih i spolnih odnosa (uvid u osobne vrijednosti, kvalitetna komunikacija s ljudima oko sebe i na poslu, traženje smisla života);
6.faza održavanja ? cilj je ostati trijezan i živjeti aktivno i kreativno (bolesnik rješava svakodnevne probleme i živi skladnim, iskrenim, ljudskim odnosima, te prepoznaje sve znakove koji ga upozoravaju da bi mogao recidivirati.
Ako bolesnik i obitelj ne postignu navedene ciljeve, bolesnik može recidivirati unatoč dugogodišnjoj apstinenciji, jer postigao je samo kvantitetu, a ne i kvalitetu apstinencije.
Liječenje i rehabilitacija počinju od prvog dana dolaska na liječenje i traju najmanje pet godina, pa i čitav život. Jedino mjesto gdje obitelj može dobiti pomoć za tako dug oporavak je već spomenut klub liječenih alkoholičara. Klub radi po principima terapijske zajednice, tj. djeluje na sve članove specifičnom dinamikom velike grupe. Kroz terapijsku zajednicu njegujemo dobre međuljudske odnose (preodgoj), djelujemo na motivaciju koja je u grupi uvijek veća, a putem psihoterapijskih metoda (od površinskih do analitičkih) educiramo članove o njihovoj bolesti te ih učimo ljubavi, kako među članovima grupe, tako i prenošenju te ljubavi na obitelj, radnu sredinu, okolinu. Kod prvog posjeta klubu, vrlo je bitno ozračje koje vlada među članovima. Ako se nova obitelj osjeća ugodno i prihvaćeno, ona će sa zadovoljstvom doći u klub i sljedeći puta i tako najmanje pet godina. Obitelj napušta klub kada je potpuna spremna za samostalan daljnji život, ali njeni članovi ostaju prijatelji sa članovima kluba i održavaju vezu povremenim susretima i sudjelovanjima na godišnjim skupštinama svoga i drugih klubova liječenih alkoholičara. Završit ću citatom: ?Mnogo toga što se može postići ovisi o neizgovorenim, ali ipak vidljivim kvalitetama odnosa, kojima se postiže pacijentovo samopouzdanje i samopoštovanje? (V. Thaller i suradnici, 2002.).
Literatura:
Hudolin, V.: Alkoholizam- stil života alkoholičara. Zagreb, Školska knjiga,1991.
Lang, B.: Psihoterapija i terapijska zajednica alkoholičara. Zagreb, Jumena, 1982.
Thaller V. i sur.: Alkohologija. Zagreb, CSCAA, 2002.
Ziherl S.: Kako svladati alkohol. Ljubljana, Mladinska knjiga, 1990.
.
Blanka Dorociak, dip. soc. radnica?
Općenito se smatra da se rehabilitacija u psihijatriji može definirati kao skup koordiniranih aktivnosti, čiji je cilj postizanje maksimuma u obnavljanju ili uspostavljanju psihičkih, socijalnih, profesionalnih i tjelesnih funkcija duševno oboljelih osoba. Taj se proces postiže aktivnim i smišljenim usklađivanjem socijalne sredine i stavova s emocionalnim potrebama i trenutnim sposobnostima oboljelog.
Rehabilitacija u socijalnoj psihijatriji nam dokazuje upravo tu nedjeljivost psihičkih poremećaja i socijalne sredine i to u uzročnom i posljedičnom smislu. Bolesnik je aktivni sudionik u liječenju i rehabilitaciji, a socijalna sredina to postaje mijenjanjem modela ponašanja u odnosu na njega. Tradicionalno gledano, alkoholičar se smatra ?lakšim? bolesnikom u usporedbi s drugim psihijatrijskim bolesnicima. Međutim, to nije tako. Zbog dugotrajnosti bolesti i kasnog dolaska na liječenje, alkoholičar je razvio poremećaje ponašanja koji su ga potpuno otuđili od obiteljske, radne i društvene sredine, s poremećajem socijalne komunikacije, radne sposobnosti i sposobnosti suživota u obitelji.
Zbog svega ovoga, rehabilitacija alkoholičara je dugotrajan i složen proces u kojem moramo voditi računa o preostalim snagama alkoholičareve ličnosti prilikom uključivanja u rehabilitacijski proces (samokritičnost, uvid u bolest, objektivnost, komunikativnost, emocionalna stabilnost ?).
Preduvjet za liječenje i rehabilitaciju je potpuna apstinencija, kako bolesnika, tako i članova njegove obitelji. To znači da se preporuča apstinencija svih članova obitelji, stvaranje prisnijeg obiteljskog ozračja, poboljšanje komunikacije među članovima, zajedničko provođenje slobodnog vremena (kod ručka, večere, šetnje...), unošenje novih sadržaja (izleti, putovanja, kulturna događanja...), zajednički odlasci u klub liječenih alkoholičara, dogovaranje o načinu i vremenu provođenja terapije i kontrolnih pregleda kod svog psihijatra. Sama apstinencija nije dovoljna za postizanje kvalitetne rehabilitacije. Zato liječenje i rehabilitacija od samog početka sadrže i niz drugih postupaka - psihoterapiju, edukaciju, resocijalizaciju, radnu terapiju, grupnu terapiju, liječenje kroz terapijsku zajednicu i klub liječenih alkoholičara.
Ovako organiziranim programom liječenja i
rehabilitacije alkoholičara i njegove obitelji se postiže promjena poremećenog ponašanja, usklađivanje međusobnih odnosa na zdravim temeljima, vraćanje povjerenja u sebe, samopoštovanje i poštovanje drugih, osjećaj da je osoba potrebna drugima i oni njoj, bolje osjećanje u psihičkom i tjelesnom smislu. Ove se promjene postižu kroz grupni i individualni rad te rad u terapijskoj zajednici. Obitelj se pri dolasku upućuje u program liječenja. Upute sadrže informacije o obvezama bolesnika i obitelji u tijeku liječenja. Neke su upute pisane, a neke usmene. Iz njih je vidljivo što se tijekom liječenja i rehabilitacije preporuča, a što ne. Ne preporuča se: kupovanje alkoholnih pića za kućnu upotrebu, proizvodnja alkoholnih pića, prikrivanje da se u obitelji nalazi liječeni alkoholičar, odlazak u lokale, sudjelovanje na svadbama i ostalim mjestima gdje se pije, primanje alkoholnih pića na poklon, stalno predbacivanje zbog ranijeg ponašanja vezanog uz ovisnost o alkoholu. Upravo sve to što se ne preporuča, bile su glavne odlike ponašanja svakog ovisnika i njegove obitelji. Konfrontacija s naučenim navikama i ponašanjem je bolna i za bolesnika i njegovu obitelj i terapeute. Bolesnici misle da je to sve neizvedivo i bore se za zadržavanje starih navika svim mogućim opravdanjima. Kako dani liječenja odmiču, tako taj otpor slabi i uvid je bolji, a motivacija za apstinencijom veća. Istodobno obitelj uključujemo u klub liječenih alkoholičara, gdje se rehabilitacija nastavlja dugotrajno, ali u drugačijem obliku.
U klubu liječenih alkoholičara bolesnik i njegova obitelj susreću ostale članove, odnosno obitelji, u različitim stadijima radne, društvene i obiteljske rehabilitacije. Međusobnim druženjem pružaju potporu jedan drugom, izmjenjuju pozitivna i negativna iskustva i identificiraju se s uspješno rehabilitiranim članovima. To im pomaže i potiče ih u uspješnosti njihove rehabilitacije, koja uvelike ovisi i o dužini trajanja alkoholizma. Što je obitelj više uložila u rehabilitaciju, to je apstinencija duža, kvalitetnija i zadovoljstvo je potpuno. Svi postupci u terapijskom procesu dostupni su svakom bolesniku i njegovoj obitelji, i oni sami, s obzirom na težinu poremećaja, odlučuju koje će postupke koristiti.
Liječenje, a ujedno i oporavak, gledamo kroz nekoliko faza (prema dr. S. Ziherl 1990.). Odabrala sam ih jer su bolesniku i obitelji razumljive i prihvatljive1. pripremna faza, u kojoj bolesnik spoznaje svoju bolest;
2. faza ustaljivanja (stabilizacije), kada radimo na tome da pacijent opet ovlada svojim mislima, emocijama, rasuđivanjem i ponašanjem ;
3. faza ranog oporavka, čiji je cilj da se ovisnik pomiri sa svojom ovisnošću i nauči živjeti bez alkohola (rješavanje problema, emocionalnih kriza ?.);
4. faza - središnja faza oporavka, u kojoj je cilj razvijanje normalnog, uravnoteženog i zadovoljavajućeg načina života;
5. faza korijenitog oporavka, u kojoj je cilj promjena ličnosti tj. zdravo samopoštovanje, ostvarivanje zdravih, skladnih, emocionalnih, intelektualnih i spolnih odnosa (uvid u osobne vrijednosti, kvalitetna komunikacija s ljudima oko sebe i na poslu, traženje smisla života);
6.faza održavanja ? cilj je ostati trijezan i živjeti aktivno i kreativno (bolesnik rješava svakodnevne probleme i živi skladnim, iskrenim, ljudskim odnosima, te prepoznaje sve znakove koji ga upozoravaju da bi mogao recidivirati.
Ako bolesnik i obitelj ne postignu navedene ciljeve, bolesnik može recidivirati unatoč dugogodišnjoj apstinenciji, jer postigao je samo kvantitetu, a ne i kvalitetu apstinencije.
Liječenje i rehabilitacija počinju od prvog dana dolaska na liječenje i traju najmanje pet godina, pa i čitav život. Jedino mjesto gdje obitelj može dobiti pomoć za tako dug oporavak je već spomenut klub liječenih alkoholičara. Klub radi po principima terapijske zajednice, tj. djeluje na sve članove specifičnom dinamikom velike grupe. Kroz terapijsku zajednicu njegujemo dobre međuljudske odnose (preodgoj), djelujemo na motivaciju koja je u grupi uvijek veća, a putem psihoterapijskih metoda (od površinskih do analitičkih) educiramo članove o njihovoj bolesti te ih učimo ljubavi, kako među članovima grupe, tako i prenošenju te ljubavi na obitelj, radnu sredinu, okolinu. Kod prvog posjeta klubu, vrlo je bitno ozračje koje vlada među članovima. Ako se nova obitelj osjeća ugodno i prihvaćeno, ona će sa zadovoljstvom doći u klub i sljedeći puta i tako najmanje pet godina. Obitelj napušta klub kada je potpuna spremna za samostalan daljnji život, ali njeni članovi ostaju prijatelji sa članovima kluba i održavaju vezu povremenim susretima i sudjelovanjima na godišnjim skupštinama svoga i drugih klubova liječenih alkoholičara. Završit ću citatom: ?Mnogo toga što se može postići ovisi o neizgovorenim, ali ipak vidljivim kvalitetama odnosa, kojima se postiže pacijentovo samopouzdanje i samopoštovanje? (V. Thaller i suradnici, 2002.).
Literatura:
Hudolin, V.: Alkoholizam- stil života alkoholičara. Zagreb, Školska knjiga,1991.
Lang, B.: Psihoterapija i terapijska zajednica alkoholičara. Zagreb, Jumena, 1982.
Thaller V. i sur.: Alkohologija. Zagreb, CSCAA, 2002.
Ziherl S.: Kako svladati alkohol. Ljubljana, Mladinska knjiga, 1990.
.
___________________________________________________________________________________________________________
? Blanka Dorociak, dipl.. soc. radnica, Klinika za psihijatriju, Klinička bolnica "Sestre milosrdnice", Zagreb
?? Rad prezentiran na 2. konferenciji o alkoholizmui drugim ovisnostima u Opatiji 2004.
? Blanka Dorociak, dipl.. soc. radnica, Klinika za psihijatriju, Klinička bolnica "Sestre milosrdnice", Zagreb
?? Rad prezentiran na 2. konferenciji o alkoholizmui drugim ovisnostima u Opatiji 2004.
0 Komentari:
Post a Comment
<< Naslovnica