INTERVIEW
ŽELIM ČUTI ŠTO SU DOBROGA UČINILI

Piše: Sanja Kapetanić

• Prim. dr. sc. Željko Marinić uputio je puno toplih riječi posjetiteljima Drugih večeri pučke poezije u Kotoribi

• Često me pitaju: koliko se dugo trebam liječiti? Odgovaram, također, pitanjem: koliko dugo pijete i koliko treba u životu učiti? Liječenje je učenje o sebi i obitelji. Cilj terapije jest da se bolesnik osvijesti, da spozna i vidi što je i što može postati. To iziskuje veliki napor, jer slika nije lijepa, pa je otpor velik. Poštujem svaki dan apstinencije jer se u to mora uložiti veliki napor u sučeljavanju sa samim sobom i s problemima koji su nastali.

Prim. dr. Željka Marinića, šefa Odjela za alkoholizam i druge ovisnosti u Psihijatrijskoj bolnici u Jankomiru, na našem prvom susretu, u Klubu liječenih alkoholičara Utrina, u prvi mah nisam "prepoznala" kao liječnika. U razgovoru s članovima Kluba vrlo je opušten, rječnik mu je potpuno oslobođen stručnih termina, a vrlo rado prihvaća svaku prigodu za šalu - uglavnom, njegov način rada i komunikacije s članovim kluba uvelike odudara od uobičajene predodžbe o psihijatrima, uvijek ozbiljnima i strogo distanciranima.
Kao student medicine u Zagrebu želio se baviti općom praksom i postati obiteljski liječnik, no kako mu to nije uspjelo, sa suprugom, također liječnicom, psihijatricom koja se danas također bavi alkohologijom, godine 1971. odlazi na Rab gdje se, kaže, sticajem okolnosti, počinje baviti alkohologijom, a specijalizirao je neuropsihijatriju 1974. godine. U Zagreb, točnije jankomirsku bolnicu, vraća se 1979. godine. Kao alkoholog, dr. Marinić je predstavnik tzv. Zagrebačke alkohološke škole, koju ju je utemeljio prof. dr. Vladimir Hudolin sa suradnicima.
- Što Vas je privuklo alkohologiji tako da ste joj, iako to nije bio Vaš "prvi izbor", posvetili cijelu karijeru?
- Ja sam dosta praktična i realna osoba, volim stvari objektivizirati i ubrzo sam shvatio da se radi o ljudima koji imaju realnih problema i kojima treba pomoći. Način rada u alkohologiji odgovara mi jer nisam mirna osoba, volim biti u pokretu i kontaktirati s ljudima, a sve mi to, primjerice, omogućava rad u klubovima i grupama, gdje ne susrećem samo liječene alkoholičare nego i članove njihovih obitelji.

- Kakva su bila Vaša prva iskustva u radu s alkoholičarima?

- Na fakultetu nismo mnogo učili o tome pa sam, praktički, u početku učio zajedno s bolesnicima i od bolesnika. Shvatio sam da je to iznimno mukotrpan posao, jer to nisu obični bolesnici i da svaki ima nekoliko svojih priča, da tu ima mnogo traganja za istinom i da treba raditi s cijelom obitelji. To je težak i specifičan posao, ali se trud isplati.

- Što rad s alkoholičarima izdvaja od drugih oblika liječenja?

- Često me pitaju: koliko se dugo trebam liječiti? Odgovaram, također, pitanjem: koliko dugo treba u životu učiti? Jer, liječenje je učenje o sebi i obitelji. To učenje i sučeljavanje je težak, tvrd, "rudarski" posao, a radeći s članovima kluba i ja učim. Cilj terapije jest da se bolesnik osvijesti, da sazna i vidi što je i što može postati. To iziskuje velik napor, jer slika nije lijepa, pa je i otpor velik. Poštujem svaki dan apstinencije jer se u njega mora uložiti veliki napor u sučeljavanju s problemima, koji alkoholičare vuku u recidiv.

- Karakteristika Vašeg rada u klubu je da se nikada ne razgovara o pijenju. Zašto?

- Ti su ljudi u svakodnevnom životu okruženi problemima koji ih "vuku" k starom načinu života. Zbog toga inzistiram na sučeljavanju s onim što su dobroga učinili za sebe i svoju okolinu. To želim čuti, a ne kakvi su ranije bili i koliko su pili!

- Veliki ste zagovornik rada klubova liječenih alkoholičara kao važnog nastavka bolničkog liječenja i pružanja potpore u apstinenciji. Što je najveća prednost klubova u borbi protiv ovisnosti?

- Bolnica je u liječenju alkoholičara tek nužno zlo, ona omogućuje da se u relativno kratko vrijeme saniraju one posljedice koje je ovisnost ostavila na tijelu i duši bolesnika, koje se ne mogu drugdje riješiti i zato treba najprije ići u bolnicu, a potom u klub. To je jedini pravi način. Klubovi su relativno male grupe, čiji članovi dolaze od kuće s problemima koji ih muče toga dana i toga tjedna, a susreću se sa susjedima koje muče slični problemi. Na taj način olakšava se traženje i održavanje drugačijeg načina života od onoga koji je označila ovisnost o alkoholu. O tome svjedoče ljudi koji u klubove dolaze po pet, deset pa čak i 30 godina. U rad kluba uključene su cijele obitelji, klub je za njih sastavni dio obiteljskog i društvenog života. Članovi se međusobno savjetuju i pomažu, a s vremenom se počinju družiti i izvan kluba, pa se i u svakodnevnom životu okružuju sa sve više ljudi kojima je apstinencija sastavnica svakodnevnog života. 

- No, u vrijeme rata i prvih poratnih godina, mnogi su klubovi zamrli i tek se u posljednje vrijeme nešto snažnije obnavlja njihov rad.

- U tzv. "zlatno doba" klubova, sedamdesetih i osamdesetih godina, u Hrvatskoj smo brojili i do 1500 klubova. U doba rata mnogi su klubovi zamrli, a nakon rata dosta je klubova izgubilo prostor za rad jer su lokalne jedinice samouprave komercijalizirale, tj. iznajmile prostorije u kojima su djelovali, ponekad čak i za kafiće. Ipak, u posljednje vrijeme stanje se popravlja. Na žalost, nosioci programa rada u klubovima i njihova napretka zasad su bolnice, iako smatram da bi više inicijative trebalo dolaziti "odozdo", iz jedinica mjesne samouprave, budući da je alkoholizam društveni problem, a klubovi mjesta u kojima se propagira zdravi život i vezani su uz teritorijalnu zajednicu. No, i tu se stvari polako mijenjaju nabolje, pa već imamo primjere da klubovima prostor za rad besplatno ustupaju ne samo mjesni odbori nego i Centri za socijalnu skrb, pa i župni uredi, što je inače uobičajeno u Italiji i u nekim drugim europskim zemljama. Naš klub Utrina, u kojem radim, jedan je od sretnijih koji dobro surađuje s mjesnim odborom i kojima mjesni odbor prostor za rad ustupa besplatno i mi smo im stoga vrlo zahvalni.

- Uz rad u bolnici i u klubu bavite se i forenzičkom psihijatrijom. Koliko se kao stalni sudski vještak susrećete s problemima vezanim uz alkoholizam? 

- Kao forenzičar ne bavim se samo kaznenim djelima koja su vezana uz alkoholizam, ali mogu reći, da je o alkoholizmu riječ u više od 60 posto slučajeva koje vještačim, bilo kod optuženih ili oštećenih.