Prvi i zadnji šut

Neznam zašto, ali danas sam se sjetila svog prvog šuta...
Bilo je to, ako se ne varam, početkom '94. godine (imala sam 17 godina)...Sjedila sam na kavi u bircu i taman su došli frendovi iz kvarta...vratili su se sa terena/bojišta, sredili dop i išli prema stanu jednog od njih...jedinog kojeg nisam poznavala. I pita mene, danas pokojni L., 'oćeš ići s nama, daj ajde, idemo se pošteno ušlagirat, mi došli s terena, ajde, ajde....' . Znala sam da se svi furaju, i rekla sam L., ok ali ja se neću ufurat, ja ću šmrkat...I tako na putu do tog stana na Knežiji, otišli su u apoteku, kupili brdo ganova (šprica). Došli smo u stan, ja sam sjela u dnevnu sobu, oni su u kuhinji sve spremali...nervoza je bila i više no očita...Dođe L. do mene i kaže daj mi stisni ruku i daj mi pomozi da se sredim...Ja to napravim i kad se sredio, pitam a gdje je moja lajna?! Na to će on: 'A u p.m. mi skroz zaboravili, sve smo stavili u čep..ma daj kaj ima veze, jedno furanje, uostalom kad te fleš pukne vidjet ćeš da je bolje od šmrkanja.' Nekoliko trenutaka sam razmišljala i rekoh sama sebi - ma jedan šut ko nijedan..da i to probam...I izvadi L. novi gan, uvuče poprilično dopa u njega, kaže zavrni rukav, drugi frend me primio za ruku...Znam da sam se bojala, ali istovremeno sam jedva čekala da osjetim taj prokleti šut.. I L. mi nađe venu, uvuče u gan krv, i počne me lagano furat...odjednom je moje tijelo preplavio takav osjećaj ugode, takva divna bezbrižnost, sve je odjednom bilo divno i krasno...no kako se šut bližio kraju skužila sam da mi je ipak malo previše. Išli smo gledati film 'Rush', toga se sjećam jer je film o prikrivenim policajcima koji se navuku na dop...Ležala sam na krevetu, kljucala, od filma sam možda vidjela kojih 15-min, ali bilo me baš briga. Bila sam u svom svijetu. Nakon kojih 2,3 sata kad je dop lagano popustio, ne samo meni, svi su se išli puknut. Ja reko - hoću i ja..Malo su se pogledali, pitali jesi sigurna da ti neće biti previše?! Samo sam rekla - samo ti mene sredi...I opet sam se ufurala...Kljucala sam strahovito. Znam da smo morali otići iz stana, hodala sam kao u nekom oblaku, L. me pridržavao. Taj dan nikada neću zaboraviti. Taj dan je bio početak pakla. 8 mjeseci kasnije furala sam se skoro svaki dan. D. i ja. Uvijek bi bili kod mene, on bi donosio dop, a moja bi mama mislila kako je divno što sam s dečkom i što sam se napokon smirila...Naravno, sve je bila gluma.
L. je umro prije nekoliko godina, pokoj mu duši. D. je u zatvoru. Ostali od ekipe koja je onaj dan bila u stanu, svi imaju hepatitis C...
Ja, kada sam shvatila što znači nekome dati prvi šut ili prvi put dop, obećala sam sama sebi da to nikad nikome neću učiniti. I nisam. Preklinjala me jedna frendica, preklinjalo me puno ljudi, jer su znali da mogu lako naći venu na svačijoj ruci...ali nikad to nisam učinila. Jedino sam furala one za koje sam znala da se đankaju već dugo vremena i da im je teško naći venu. Pred kraj mog šlagiranja, ja nisam imala više mjesta gdje bi se pucala, pa sam morala u prepone...Nakon toga, i nakon furanja u vrat, rekla sam sama sebi - vidiš da te dop više ne šlagira, a uostalom nemaš se ni gdje više pucat...I to je bio početak kraja...Nakon toga sam se ufurala još 2 puta...Zadnji put prije godinu i 2 mjeseca...