|
Legalizacija i argumenti protiv
P: Narkokracija ne želi legalizaciju, dapače, voli represiju, jer to diže cijene droga u nebesa, npr. za heroin odnos proizvodne i prodajne cijene ide do 1:1700, a kokaina 1:600 itd.
O: Tvoj argument je djelomično točan. U onom djelu da želi očuvanje velikih profita. No priča o legalizaciji stvara dojam da "to treba legalizirati, pa onda očito nije ni štetno". priča o legalizaciji, koja je neozbiljna i ne završi nikakvim bitnim promjenama, doprinosi povećanju potražnje.
U američkim filmovima iz 70-tih je vidljivo kako se govorilo o "legalizaciji" kokaina s argumentima da nije štetan. Tada je dominantna droga bio heroin u nekim područjima (uz marihuanu, naravno). Ove priče su u određenoj mjeri doprinijele popularizaciji psihostimulansa.
Narkokracija želi represiju nad krajnjim korisnicima (dakle ovisnicima, bolesnicima). Velike pošiljke se plijene 10-30% ako je represivni aparat efikasan, dakle ako je korupcija u policiji i carini te drugim službama niska. U "narkodržavama" se plijeni manje od 1%. (primjer Burme krajem sedamdesetih) Kada represija vise nije problem, te raširenost među konzumentima pređe 20-30% populacije, tada narkokracija želi stvarnu legalizaciju.
(Ovo razmišljanje se osniva na povijesnim podacima o pojedinim zemljama koje su bile ekonomski uništene zbog velikog broja ovisnika. Konkretni primjeri su Kina u periodu nakon opijumskih ratova (posljedica revolucija), neke latinsko-američke zemlje te neke afričke zemlje.)
Najbolji primjer toga je duhan - on je legalan. Velike korporacije tada održavaju visoku potražnju visokim ulaganjem u marketing. U pojedine treće zemlje korporacije forsiraju šverc kako bi se smanjio gubitak profita zbog visokih poreza. Postoje brojni dokazi o umiješanosti BT u šverc cigareta u Vijetnam u 90-tima. Argument da bi legalizacijom država "ubrala porez" pada u vodu, budući da bi i dalje većina sredstava bila distribuirana na način kao do sada. Cijena (za krajnje korisnike) bi možda pala. No pada tako i tako ako je represija slabija a ponuda veća. veća potražnja uz nesmetanu opskrbu = veća "čistoća". Iako to nije za krajnje korisnike, jer se tada protežira sredstvo manje čistoće. Usporedi slobodan uvoz cigara i duhana za lule i cigareta - cigarete su daleko raširenije iako su niže kvalitete.
Argument da bi bilo manje kaznenih djela među ovisnicima ako bi se sredstva legalizirala je jako diskutabilan, budući da su brojne studije utvrdile da kaznena djela ovisnici kao i "povremeni konzumenti" cine pretežno pod utjecajem sredstva. Daljnji je problem sto bi bila pojačana potražnja dovela do većih troškova u zdravstvenom sustavu. Primjer toga je duhan, na koji se ubiru veliki porezi, ali su prihodi manji od troškova koji nastaju uslijed povećanih zdravstvenih potreba (liječenje, prerana smrt itd.)
Kod sredstava koje imaju jaki psihoaktivni učinak očekivali bi se još i veći problemi.
Stručni krugovi cesto razmatraju ideju dekriminalizacije koja u biti ima svrhu da konzumente od policijske i sudske skrbi prebaci u sustav medicinske skrbi i socijalne skrbi, te da se na taj način oslobođen represivni aparat usmjeri na smanjenje ponude, dakle u borbu protiv narkokracije.
Činjenica je da je ulaganje u prevenciju najspornije. Razlog tome je sto je potrebno uložiti vrlo velika sredstva da bi rezultati bili vidljivi. Primarna prevencija u biti znaci ulaganje u kvalitetu života - stavove i običaje koji štite društvenu sredinu. Samo prepoznavanje problema ("recite nam kako da prepoznamo pojedino sredstvo") je tek alarm, ne lijek. Lijek je socijalne prirode - u velikoj mjeri pitanje odgoja.
Kriza suvremenog društva je u velikoj mjeri kriza morala.
Sekundarna prevencija (liječenje oboljelih) zahtjeva velik angažman velikog broja različitih stručnjaka. Tercijalna prevencija je kod ovisnosti program "smanjivanja štete". On je tek manji dio programa, iako je dosta uočljiv među konzumentima.
Pitanje je sto je bolje - jedan program, sa razrađenom strategijom, ili vise različitih programa koji evoluiraju, međusobno su kompetitivni i ciljaju na različite segmente. S vremenom se iskristalizira što valja a što ne. Po mom mišljenju, sto ima vise ljudi koji se ozbiljno bave problemom, tim bolje.
Najgora je situacija ako svi o tome govore, a nitko ne poduzima ništa.
(Copyright © Davor Moravek, 30. ožujak 2001)
