Marković

Sada mi se sve to čini veoma dalekim, I sada to gledam iz druge perspektive. Moram odvrtjeti film unatrag…u lipanj 2000. godine.

Tri smo godine u braku. A svaki je dan bio tmurniji i mračniji. Sve je manje bilo sretnih dana. Svega tri godine; a toliko nezadovoljstva, previše žučnih svađa i gomila neugodnih situacija. Nenad je bio pijan svaki dan. Neki dan više – neki malo manje.

Ponestajalo mi je snage za prigovore. Postalo mi je svejedno. Počela sam katkad izbjegavati bilo kakav razgovor. Pokupila bih djecu u auto i otišla do sestre. Vraćala bih se, kad bih bila sigurna da on već spava, jer je onako pijan znao zaspati u pol bijela dana. Kad bi se probudio, malo otriježnjen, započinjala bih uobičajenu priču. A sve to uobičajeno, jer sam se stalno ponavljala: dokle ćeš, Nenade, ovako, misliš li prestati; pogledaj svoju djecu, uništit ćeš se, misliš li o tome… I sve već kao pokvarena gramofonska ploča. Stalno jedno te isto. 

Puno puta mi je obećavao: Evo, od ponedjeljka više ne pijem ili poslije Božića, poslije Rozinog rođendana, od sutra, od nedjelje… Sve to "malo sutra"! Često mi je prijetio samoubojstvom. Isprva me to strašno pogodilo. A jednom u svađi sam mu čak rekla: "Pa, hajde, ubij se – preplakat ću te za sedam dana i onda ću konačno imati svoj mir". Poslije mi je bilo strašno žao što sam mu to rekla: jer "uska su vrata koja vode u život, a široki putovi koji vode u propast", sjetila sam se da sam to negdje pročitala i mislila da ću ga tako lako gurnuti u provaliju. 

Ali opet: želim ga dovesti pred ona vrata koja vode u život; ali činilo mi se da nemam snage. Osjećala sam se tako bespomoćno: sve moje molbe, svi moji razgovori, sva nagovaranja – sve je bilo uzalud. U srpnju smo bili na moru. Situacija je bila samo nešto blaža. U kolovozu smo se vratili doma i tada su nastali pakleni dani. Nenadovo svakodnevno opijanje, žestoke svađe svih u kući i tada je sestrin telefonski poziv prelio već prepunu čašu kad mi jer rekla: " Čuj, znaš, moram ti nešto reći: jučer, dok ste bili kod nas, dok smo mi sjedile na terasi, Nenad je popio ono pola litre votke koja stoji već dvije godine." I tu je bio kraj.

Više nisam mogla izdržati i rekla sam mu: "Mislim da više nemam što reći. Sve znaš. Imaš samo dvije mogućnosti: ili rastava, i to odmah sutra ujutro, ili liječenje. Trećega nema."

Onda se naljutio i ponovno smo se posvađali. Spremio je stvari (onoliko koliko je stalo u torbu) i rekao da me ostavlja, da odlazi. Rekla sam samo neka izvoli, da ću mu još pomoći sve spakirati i nek zna kad ode na takav način, kroz ta vrata nema više ulaska, ni povratka. On je torbu spremio u auto, ja nisam ništa poduzimala. Mislila sam: ako ode, svijet će se srušiti na mene. Kako ću sama, a što će on? Što će biti od njega?

Tisuću pitanja mi je letjelo kroz glavu. A u grlu mi se ispriječila lopta straha: "Što ću ako stvarno ode?"

Ali opet ničime to nisam pokazala, morala sam mu pokazati da mislim ozbiljno i da sam čvrsto odlučila da nema natrag. Čekala sam hoće li upaliti auto… To je trajalo vječnost.

A onda sam čula korake. Vratio se u kuću, sjeo, podbočio se i šutio. Dugo. Možda sat vremena. A i ja. A onda je progovorio: "Želiš li doista da prestanem, da se idem liječiti?" Rekla sam mu da zna moj odgovor. Tada je nazvao doktora koji radi u Vinogradskoj bolnici, s kojim je bio u logoru, i pitao ga što treba poduzeti da se odvikne od alkohola…A ja sam još uvijek sumnjala. I nisam vjerovala sve dok mi nije donio povijest bolesti i uputnicu za Dnevnu bolnicu.

Koliko sam puta poslije pomislila: "Moj Bože, što bi bilo da je uistinu otišao?" Vjerojatno bismo se rastali, on bi se propio, završio bi na cesti i ništa ne bi bilo od njega. Izgubili bismo obitelj. A ovako, hvala Bogu, koji nam je dao snage da krenemo prema onim uskim vratima koja vode u život.