 |
SJEĆANJA
Nakon dvije godine očeve apstinencije, još uvijek očekujem njegov izravan odgovor na
pitanje:
zašto je postao ovisnik.
Sve te godine njegova alkoholizma mogli smo inače živjeti u obitelji, bez trzavica i vječne neizvjesnosti. Da, neizvjesnosti. Jer, nikada nismo znali u kakvom će raspoloženju on doći kući i hoće li će uopće doći. Osjećali smo da ga gubimo. Svakim danom, sve više se udaljavao od nas, rušio mostove koji su nas u obitelji povezivali. Ostajao je s druge strane široke rijeke, u dubokoj kaljuži, pomalo tonuo, nestajao.
Nas troje braće s majkom bili smo s ove čvrste strane obale. Pokušavali smo ga dozvati i reći da mu želimo pomoći. Nije mogao osjetiti da ga još uvijek iskreno volimo i trebamo.
Mi smo ga doista trebali, jer smo odrasli. Tada smo trebali pravog uzora, jer nismo željeli postati onakvi kakav je on u to vrijeme bio. Htjeli smo odrasti u osobu kakvog smo ga pamtili iz ranog djetinjstva: čovjeka bogatog očinske ljubavi, punog
razumijevanja za majku i nas, spremnog da svakome u nevolji pomogne.
Oče, što te je toliko razočaralo u životu, da si se otisnuo na maglovite obale ovisnosti? Bili smo svi oko tebe, oni koji su te neizmjerno voljeli i ni u kojem slučaju nismo te željeli izgubiti. Imao si dom u kojem smo te uvijek s veseljem dočekivali i ispraćali na službena putovanja. Tata, boljelo nas je dok su nam se druga djeca rugala da nam je otac alkoholičar.
Ostali su ožiljci u našim sjećanjima, koje ćemo cijelog života nositi i stalno svjesno potiskivati k zaboravu. Sada, kada si opet tu među nama, mi smo ponovo istinski sretni.
Oče, neizmjerno Ti hvala za svaki lijepi trenutak koji nam sada pružaš i za svaki novi most koji s toliko mnogo pažnje gradiš, da bi nam bio što bliži.   moravek.org |
