SUVREMENA ŽENA I ALKOHOL

Vlasta Hitrec, prof.

Emancipacija žene ima i neke negativne popratne pojave. Žena sad ima znatno više obveza i odgovornosti; osim reproduktivne uloge koju joj je priroda namijenila, brige o domu i podizanje djece, ona ima svoj poziv koji zahtijeva mnogo rada, napora i dokazivanja, kao i njene društvene obveze. Sve to je iscrpljuje. Neprestano ima osjećaj da dan ima premalo sati i da sve svoje obaveze nije izvršila kako treba. Željela bi biti savršena supruga i majka, i savršen radnik na svom radnom mjestu, a to je nemoguće - i to je izvor stalne napetosti i frustracija. Gdje se može ukrasti koji sat da bi se zadovoljile sve njene potrebe za besprijekornim izvršavanjem svih obaveza? Samo od sna! Umor se akumulira, neispavanost to pojačava, nezadovoljstvo raste. Rastrzana između raznih obveza koje ne može sve zadovoljiti na željeni način, postaje nervozna, što samo pogoršava stanje, jer njene neurotske reakcije imaju negativno djelovanje na međuljudske odnose; u obitelji se javljaju sukobi, a kasnije i na radnom mjestu. Ona se i dalje trudi, ulaže mnogo napora, a rezultati su ponekad jedva vidljivi, ili ispod svakog njenog očekivanja. Javljaju se prvi znaci depresije. Ako pritom ne nailazi na razumijevanje obitelji, podršku i pomoć, ona vrlo često poseže za odličnim anksiolitikom - alkoholom. To se još češće događa u žena koje su osamljene - rastavljene, udovice, neudane. Svoje brige i probleme nemaju s kim podijeliti, a u odgoju djece moraju odigrati dvostruku ulogu - ulogu raznježene majke kako bi djeca osjetila toplinu i ljubav, te stekla sigurnost i ulogu strogog oca kako bi se kod djece razvile radne navike i osjećaj odgovornosti. Ta dvostruka uloga zbunjuje ženu i plaši je hoće li dobro odmjeriti udio tih uloga u odgoju svoje djece. Svoje bojazni, nesigurnosti i samoću često "utapa" u alkoholu, jer alkohol je sredstvo koje je svima dostupno. Društvo tolerira umjereno pijenje alkoholnih pića i čini se da je rješenje tu. Čašica alkohola ima čudesan učinak. Kao što stvari pod djelovanjem alkohola gube svoje oštre obrise (razblažene su kao na slikama impresionista), tako i problemi bivaju zamagljeni, gube na svojoj važnosti i težini. I tu je zamka! Žena tada nije svjesna da će taj učinak tijekom vremena moći postići samo stalnim povećanjem količine alkohola i da tako polako tone u bolest koju zovemo alkoholizam. To je tiha šuljajuća, podmukla bolest čiji početak nitko ne može odrediti, niti trenutak kada se u osobe pojavila ovisnost, jer proces teče lagano, i nezaustavljivo. Kasnije, kad se bolest razvila, kada se pojavljuju "rupe" u sjećanju i jak osjećaj krivnje, alkohol više nema djelotvoran učinak kao ranije; uzrokuje depresiju, problemi rastu zbog promijenjenog ponašanja alkoholičara, što utječe na njegovu okolinu. Da bi alkoholičar mogao sebe podnijeti takvim kakav je postao mora i dalje piti! Krug se zatvara. Nastalo je klupko kome se ne vidi početak. Je li primarno bila depresija koja se "liječila" alkoholom, ili obratno? No, je li to važno? Važno je da se taj krug što prije prekine, a to čovjek ne može učiniti sam; on mora potražiti pomoć alkohologa i pomoć onih ljudi koji su sve to prošli i razumiju ga, a to će naći u klubu liječenih alkoholičara.

Alkoholizam žene je najčešće psihička ovisnost o alkoholu, a njezino je liječenje složenije od liječenja muškarca-alkoholičara zbog više razloga. Alkoholizam zahtijeva obiteljsku terapiju, jer bolesnik nije pojedinac obilježeni član obitelji (u pravilu njezin najosjetljiviji član). U liječenju svoga člana mora sudjelovati cijela obitelj; ponašanje sviju članova obitelji je zbog alkoholizma bilo promijenjeno. Zapravo je i moralo biti promijenjeno da bi obitelj uopće mogla opstati. Sada treba započeti revidirati uloge članova obitelji, jačati suradnju među njima i vratiti alkoholičaru, bio on muškarac ili žena onu ulogu u obitelji koja mu prirodno pripada. To je, kao i alkoholizam, dugotrajan proces, koji rijetko daje dobre rezultate ako u tome ne sudjeluju svi članovi obitelji. Iskustvo mi govori kako, u liječenju muškarca- alkoholičara supruge u najvećem broju slučaja ulažu mnogo napora da ozdrave svoju obitelj. Nažalost, to nije slučaj kad je riječ o ženi-alkoholičarki. Suprug najčešće ne želi sudjelovati u liječenju, bilo zato što i sam pije ili zato što se stidi da ima ženu-alkoholičarku. Taj stid je odraz stava društva prema alkoholizmu. U društvu još uvijek prevladava moralistički stav - alkoholizam se tretira kao moralni porok, a ne kao bolest koju, kao i svaku bolest, treba liječiti, ili, što bi bilo još mnogo bolje, spriječiti.