FRI, 30 SEP 1994 23:04:53 GMT
AIM, SPLIT, 30.9.1994. U ne baš posjećeni restoran "Delfin" u Splitu, na Bačvicama, koji je Splićanima bio poznat kao "depadansa Doma JNA", znaju svratiti policajci iz obližnje Druge stanice, vjernici poslije mise u susjednoj Gospi od Pojisana, a i gradski vijećnici koji u istoj zgradi, u Gradskoj dvorani, održavaju svoje skupove. Ipak, najredovitiji "gosti" su narkomani koji tamo provedu vise vremena nego konobari jedne smjene, a konzumiraju najčešće vodu. Ona slijedi, umjesto bevande, poslije "šuta" u sanitarnim prostorijama "Delfina" koje su donedavno - iz preventivnih razloga - bile osvijetljene plavičastim mliječnim svijetlom koje je otežavalo pronalaženje vene. Sad je taj prostor uobičajeno osvijetljen, i mladi nesretnici se drogiraju pod "bijelim" svijetlom. Oni koji bi se trebali pobrinuti za njih, odnosno koji s malo uspjeha brinu, u "Delfinu" popiju svoje piće i nastave dalje. Na pristojnije mjesto.
S razglasa u "Delfinu" može se čuti i "Kuzma & Shaka Zulu", novi kantautorski dvojac splitske stvarnosti koji vrti upozoravajuće stvari s otklonom od vedrih boja Mediterana Olivera Dragojevića, ili glasnog rodoljublja Miše Kovača. Oni, između ostalog, pjevaju: "...U autobusu mi jedna mala završila u krilu/kad sam bolje pogleda pukla se u žilu". Junakinja pjesme tek je jedna od 3.000 policijski registriranih splitskih narkomana. Dobri poznavatelji problema kažu da taj vrh ledene sante valja pomnožiti s pet i dobit ćemo cifru od 15.000 narkomana. Među njima, po istoj metodologiji, nalazi se i 5.000 ovisnika o heroinu koji se, kao "mala" - "puknu u žilu".
Split je hrvatska narkomanska metropola - dok je u Splitu tri tisuće registriranih narkomana, u nekoliko puta većem Zagrebu tek ih je 1.500. Po podatku od prije tri godine u Splitu je metadonskim programom liječeno 400 ovisnika o heroinu, a u po mnogo čemu sličnoj Rijeci liječeno ih je tek 20! To su stari podaci koji služe za usporedbu, a posljednji izvještaj državne komisije za suzbijanje štetnih opojnih droga upozorava da je - ne samo u Splitu, nego i u Hrvatskoj - došlo do alarmantnog porasta narkomanije. Prema izvještaju, u odnosu na prethodnu godinu broj konzumenata droge porastao je za četiri puta. Predsjednik te komisije dr. Slavko Sakoman tvrdi da je Hrvatska po broju narkomana u odnosu na stanovništvo prva među svim evropskim zemljama bivšeg komunizma. Prema policijskim izvorima evidentirano je oko 10.000 težih narkomana, od čega ih se liječi svega četiri tisuće. Jasno, mnogo veći broj je neevidentiranih, ali i budućih narkomana. To zabrinjavajuće upozorenje izriče Tomislav Stanić, glavni inspektor za droge u Ministarstvu unutrašnjih poslova RH koji tvrdi da zbog sve jace infiltracije narkomafije u Istočnu Evropu - narkomanski boom tek slijedi.
Potvrda zlih slutnji nađe se i u crnim kronikama: polovicom mjeseca dvojica hrvatskih pomoraca uhvaćeni su na Kreti s derutnim brodićem i tovarom od pet i po tona hašiša. Ciljna luka je bila Koper. Prodor narkomafije na veliko tržište Istočne Evrope je logičan sa stajališta tog "biznisa". A da narkomanski biznis nema ograničenja svjedoci iskustvo iz Dubrovnika. Tamo je, kažu upućeni, za vrijeme opsade Grada jedino droga pojeftinila. Rat je i inače pogodovao sirenju droge i zbog stresova, osjećaja beznađa, ali i zbog ukupnih uvjeta slabljenja društvene kontrole sto pogoduje porastu raznih oblika kriminala.
Rat je prekinuo, pogotovo oko Splita, i inicijative organiziranja komuna za liječenje narkomana, kojih, inače, u Evropi ima na tisuće. Prva je bila pokrenuta u Cisti Velikoj kod Imotskog u organizaciji sestre Bernardice Juretić, poznatog borca protiv narkomanije, a po uzoru na talijanske komune "Zajednica susreta". Poslije razlaza komune u ljeto 1991. ona je danas obnovljena. Rat je prekinuo i samoorganiziranje kaštelanskih narkomana u bivšem kampu izviđača iz Niša pokraj splitskog aerodroma. "Družba sv. Bare", tako su se zvali, razišla se kad je počela pucnjava oko splitskog aerodroma, a njihov vođa Ivica Džolić-Džola poginuo je kao hrvatski vojnik na brdu Tmor kod Slanog. Nesumnjivi antijunak kaštelanskih ulica je govorio: "Ljude je teško promijeniti. Mi ovdje idemo da promijenimo sredinu. Da vise nema heroina. Mi smo ga donijeli, mi cemo ga i ukloniti".
Danas su u Hrvatskoj svega dvije narkomanske komune. Njima se priklanja i dr. Mijo Milas koji tvrdi da je bolničko liječenje vrlo skupo i neefikasno, pa i medicinski stručnjaci sve vise daju prednost terapeutskim zajednicama i komunama.
Prevencija? Ona je najbolji lijek ali i u bogatijim i organiziranijim društvima ne daje odgovarajuće rezultate. Ali drugačije se ne može. Dr. Slavko Sakoman ističe nužnost što hitnijeg donošenja nacionalnog programa za suzbijanje droge. Posebno u školama, jer istraživanje pokazuje da gotovo 85 posto ovisnika prvi put dolaze u dodir s drogom sa 14 ili 15 godina. Dr. Miroslav Mrass iz Splita ide i dalje - on tvrdi da s edukacijom u cilju prevencije treba početi još s mladim bračnim parovima. Jesu li roditelji ključna karika? - "Čovjek želi vjerovati da može imati povjerenje u svoje dijete." - kaže jedan otac - "Čovjek ne želi vjerovati da će ono lagati, varati i krasti". Majka djevojke koja se nalazi u Caviu, narkomanskoj komuni u blizini Rima, u svom stanu na splitskom Sucidru, jednom od kvartova zahvaćenih narkomanijom, kaže: "Najviše smo, možda, mi krivi. Kad primijetite da je dijete narkoman budi se bolesna nada da će ipak prestati, da će biti bolje. To je najgore od svega, nema tu povratka, to je uvijek samo gore i gore. Nisam mogla prihvatiti činjenicu da je moja jedinica, moj ponos, tako pala". Ona živi u strahu od zvona, od povratka kćerke iz komune u kojoj se živi po pravilima Franjevačkog reda iz 1357. godine. "Svaka vijest da se netko od njih vratio s tog kriznog puta za mene je ubod ledenog noža. Mjesecima sanjam kako ja zazvonilo zvono i kako se moja jedinica pojavila na vratima. Znam, ako se vrati, ako odustane, da je i meni kraj. Njena sredina je prokletstvo, znam da neće izdržati, da će početi iznova".
I krug se nastavlja. Ne i zatvara, jer društvo "njihove krugove" remeti slabašnim intervencijama. Od pokušaja izlječenja do policijskih akcija. Hrvatski ministar unutrašnjih poslova Ivan Jarnjak iznio je podatak da je ove godine u Hrvatskoj zaplijenjeno osam kilograma kokaina i devet kilograma heroina. Upućeni kažu da bi zaplijenjeni heroin samo za splitsko tržište, uz dodatna miksanja sa šećerom i drugim tvarima, bio dostatan za mjesec i po dana. Mnogo veće količine od zaplijenjenih, naravno, dođu do narkomana. Ako policija i uspije razbiti neki lanac - niču novi. Jer u pitanju je veliki narkobiznis: kilogram heroina koji se negdje u Turskoj nabavi za 100.000 njemačkih maraka na hrvatskom tržištu, poslije niza preprodaja i miksanja, dostiže osam puta veću cijenu.
Ministar Jarnjak je naveo da je i pet osoba ove godine izgubilo život od prekomjernog uživanja droge. Ivica Džolić Džola je govorio: "U dilerskom lancu svi moraju zaraditi - netko dozu, netko novac. Dok se proda zadnjemu, doza se stalno razvodnjava. Na kraju se dogodi da netko uštrca samo bijeli prah koji nema gotovo ni zrno heroina. A znaš kako je to: čitav dan si tražio novac, tko zna sto si sve učinio da bi ga našao i onda ga kupiš, pukneš se a ono ništa. Ubio bi ga u tom trenutku, sigurno bi ga ubio da ga nađeš. Ne znaš sto je gore: da naletiš na pravu dozu koja te može odvesti u komu ili da pucaš u prazno".
Od čistog heroina se umire brzo, od razblaženog polako. Žrtvama droge valja pridodati samoubojstva, saobraćajne nesreće, ubojstva, druge bolesti... Splitski liječnik dr. Borben Uglešić podsjeća na svjetske statistike prema kojima "staž" heroinomana traje od devet do dvanaest godina i završava smrću. Za to vrijeme jedan od heroinomana u pakleni krug uvuče još osam do devet novih ovisnika.
Dio te stravične ovisnosti moze se sresti u splitskom restoranu "Delfin". I dio paklene sviknutosti: policajaca koji tamo dođu na marendu, općinskih vijećnika koji u pauzama dođu popiti svoj espresso... Ravnodušnost pogađa premda je moguće da je majka štićenice komune u Caviu u pravu: "Vjerujte, nitko njima ne može pomoći ako to nije njihova odluka. Bez njihove odluke sve je zavaravanje".
GORAN VEZIC