NOVINARKA "VEČERNJEG LISTA" BORAVILA JE S OVISNICIMA O HEROINU NA ODJELU KLINIČKE BOLNICE SESTARA MILOSRDNICA
U razgovoru s ovisnicima u tijesnom sobičku za pušenje Kliničke bolnice Sestara Milosrdnica dotaknuli smo se i nepresušnog izvora njihove antipatije - policije. Dok se prisjećaju proživljenih zgoda s "plavcima" čiji su, kažu, "miljenici", na licima im ponovno titra ironičan osmijeh.
- Zagrebačka policija je prema nama tako
nježna i mila. "Kad padneš" zatvore te u sobu
i onda slijedi uobičajena terapija: "Čuj mala,
dogovorit ćemo se. Znaš meni ta tvoja količina i nije toliko bitna.
Daj, "skini" nekog "ko ima više". Ali ako nećeš "drukat" nastane
problem, letiš u zatvor. Usput, sitnica je to, što je
pola Đorđićeve na kokainu. Osjećaš se k'o
idiot kada ti sere netko tko radi iste stvari -
prepričava iskustvo s policijom Irena (26).
- Vas cure barem ne tuku - tješi ju Matej
(22) prisjećajući se nedavnog doživljaja u
Splitu.
- Išao sam dileru u Split. U jednoj uličici, prije nego što
sam uspio nabaviti dop, zaskoče
me murjaci. Nisu ništa našli kod mene, osim,
eto, što su me sreli na krivom mjestu. Jedan
od njih odvukao me je u neku mračnu ulicu i
pošteno iscipelario. Nakon što me je dobro
nalupao odveo me je u postaju. Bio sam
spreman, ako me on opet primi u sobu, zaletjeti se u štok i razbiti
glavu da ga barem mogu tužiti - kaže Matej.
Policajci su posebno "blagi" prema ovisnicima kad su u krizi.
- Ako te skuže da si u krizi, a znaju po prilici
prepoznati kad jesi, onda te udaraju još žešće, jer znaju da si
tada toliko ranjiv da se doslovce raspadaš ako te netko i prstom dirne.
Dakako, kad udaraju paze da ne ostanu
ozljede - s gorčinom priča Matej.
- Ne mogu mlatiti jednako "dilere" i ovisnike. No, stvar je u
tomu da se pravi dileri
izvuku. Dobro je pisalo u "Slobodnoj": "Dragi građani, ako želite
raditi s heroinom, radite na veliko".
To je istina, jer takvi nikad ne
padnu - ironično se smije Irena.
- A tek ono spaljivanje pola tone kokaina
zaplijenjenog u Rijeci, bez novinara, bez
snimatelja ha... ha... ha... I ne prođe ni tri tjedna a na
zagrebačkom tržištu kokaina dobrog k'o u priči, - nadopunjuje ju Maja (22).
Prostorijom za pušenje odjekuje smijeh ... Koliko god pod maskom cinizma žele ostaviti dojam da su neosjetljivi na osudu društva, ako provedete s njima više vremena i pritom ih ničim ne osuđujete, čuti ćete posve drugaeiju istinu. Pred vama neće stajati sebični narkomani nego buntovnici dječjih lica, koji se zbog viška emotivnosti u sebi nisu uspjeli prilagoditi zahtjevima društva.
- Ovisnike svi odbacuju, nitko im ne daje
šansu. Svaki put kada se skineš i počneš
osjećat okolinu i druge ljude oko sebe, oni te
odbace. Za njih si obilježen. Osjećaš se povrijeđenim i
vraćaš se natrag svojoj ekipi. Sve opet ide po starom. Važno ti je da si nabaviš
dop i urokaš se i onda si opet cool. Heroin
otupljuje osjećaje - s gorčinom govori Igor.
U razgovor se ubacuje Denis (26).
- Jaki smo mi. Neće nas više fermat što
okolina misli o nama. Izvući ćemo se mi iz govana - tješi ga i nastavlja monolog.
- Baš me briga što cijeli komšiluk brije da
sam narkoman. Dapače, nitko mi neće ni prići, niti me pozdraviti, pa me nitko neće ni
gnjaviti. Takvi ljudi ionako mi ne trebaju u životu.
- Znam, samo ne bih želio nikome da se
dogodi ono što se nama dogodilo - dodaje
Igor (22), ovisnik dječjeg lica. Iz njega navire
bujica riječi.
- Tko je za to kriv? Krivi smo svi pomalo.
Starci, sustav i škola u kojoj su nas učili svim
onim lijepim stvarima, koje ne postoje u životu. Kriv je i moral kojeg nema više...
Igorov monolog prekida Denis.
- Ali moraš priznati, ipak smo sami najviše
krivi što smo postali ovo što jesmo. Ovisnici.
Nije teško ostaviti dop i škvadru. Odseliš se u
drugi grad i problem prijatelja je riješen, ali ne
možeš se rješiti svojih problema. Nosiš ih sa
sobom gdje god da odeš. Najteže je promijeniti sebe. Moraš se suočiti sam sa sobom i
iskušenjima koja donosi okolina. Droga i drugi ljudi oko tebe samo su zamka više. Dakle,
predstoji nam težak put. Ali, Bože moj, nećemo se žaliti. Izvući
ćemo se mi... rezimira dvojbe o izlazu iz zamršenog kruga droge Denis.
Na kraju našeg druženja s ovisnicima prilazi nam Daniel, plavokosi momak koji nam je potrgao zabilješke na poeetku razgovora. Ispričava se. Traži razumijevanje od nas. Dakako da mu nimalo ne zamjeramo. Na koncu, svima nama je njegova ispovijest, nažalost, još jedna u nizu priča o onima s ruba, a on s njom živi iz dana u dan.
Diana Palac (Večernji list od 16.03.2000.)