NAŠI VETERANI | 74

ZLATKO TOPALOVIĆ, 26 godina apstinencije
Klubovi Centar, Centar -Tkalča i Centar - Stara Tkalča

Prije šest godina zamolila me je naša draga dr.Golik-Gruber da napišem koji članak o klubu Centar za naš Alkohološki glasnik, jer sam i ja bio izabran u uredništvo Glasnika. Moj odgovor je uvijek bio "Doktorice, ima vremena". Odlučio sam se 1975. godine, u mjesecu travnju.

Zovem se Zlatko Topalović. Dok ovo čitate, nedostajat će nekoliko dana da bude punih 26 godina moje i naše apstinencije ( mislim na suprugu Ivku i kćer Carmen).

Počelo je 9. 4. 1975. godine kada mi je pomogao moj kolega, pokojni Viki Glavacki, rekavši : "Zlatko, mi smo veliki prijatelji. Ti si u poduzeću na položaju i nemoj si dozvoliti da ti se prijatelji smiju. Donesi odluku, imaš moju veliku podršku, javi se u Vinogradsku i riješi se toga zla." Znao je za probleme u obitelji, u poslu. Ugled mi je bi u pitanju. Odluku donesoh 10. 4. 1975. god. i javio sam se sa suprugom u Vinogradsku bolnicu. Glava je bila puna problema, razmišljanja što će biti. Odluka ja za mene bila velika. Primio me je dr. Maurizio Troncoso. Već u prvom susretu s doktorom, vidio sam u njemu velikog prijatelja koji mi želi pomoći. Ja sam to odmah prihvatio. Dr. Troncoso mi je prilikom upoznavanja rekao sve što me spada, zapravo, sve što sam u tim trenucima i spoznajama bio. 

Predloženo mi je da prihvatim bolničko liječenje od 7 do 17 sati. To mi je izgledalo najprihvatljivije. Bolničko izležavanje mjesec dana, ili dispanzersko liječenje (svaki dan predavanje od 15 do 19 sati) nije mi se činilo praktičnim. Zahvalio sam i izašao, da bih se drugi dan javio na početak tretmana. Kada sam se oprostio od supruge, proučio sam ploču, koja je bila u hodniku, o načinu liječenja. Donio sam odluku i rekao doktoru da bih ja ipak želio dispanzersko upoznavanje alkoholizma, što je on prijateljski prihvatio. Samo me potapšao i rekao "Takva mi se Vaša odluka sviđa". Tako je i počelo. Već isti dan sam nazočio sa suprugom mitingu, gdje nas je (ja uvijek kažem od milja ) Tronkić, savjetovao. Neki članovi su govorili s negativnošću, ali ja sam uvijek stao u obranu. Već nakon četiri dana, 14. 4. 1975. god., postao sam član kluba Centar u Tkalčićevoj 7. Klub Centar je jedan od najstarijih klubova u Zagrebu i u Hrvatskoj.

Osnovan je 14. 6. 1964. god., iako je odluka o osnivanju velikog kluba donesena 14. 4. 1964. god. Primili su nas članovi koji su apstinirali već deset, osam, šest godina kao što su bili velikani kluba: pokojna Ruža Ivković, naša Ruža Vešligaj, Vlatka Krištić, Marko Novosel, Jurica i drugi. Nas su kao obitelj tako primili da smo i mi njih odmah prihvatili.

Tada su bila dva kluba: Klub Centar i Klub Centar II. Tu su pripadali i prijatelji s Medveščaka, pa sam to uvijek zvao : klubovi Centar-Medveščak.

U Vinogradskoj sam za tjedan dana postao grupovođa druge grupe u koju sam se vrlo dobro uključio. I nakon tri mjeseca supruga i ja bili smo redoviti, a produžili smo liječenje još dva mjeseca da steknemo čvrstinu i sigurnost. Stoga sam u Klubu Centar, nakon šest mjeseci, izabran kao najmlađi predsjednik (po apstinenciji) u Hrvatskoj. U ono je vrijeme za predsjednika kluba trajanje apstinencije trebalo biti najmanje godinu dana. Moj klub je donio odluku da ja mogu biti predsjednik. 

Postao sam predsjednik Kluba Centar I, gdje je na sastancima sudjelovalo i po 70 članova. Jedan moj kolega je vodio Klub Centar II, s isto toliko članova utorkom. 

Stjecajem okolnosti kolega-voditelj Centra II je recidivirao nakon dvije godine, te sam ja preuzeo i drugi klub. Time sam se prihvatio velike odgovornosti u tome angažmanu. Imao sam jednu ugodnu i dragu prijateljicu, tajnicu kluba - pokojnu Vlatku Krištović, kako se kaže "desnu ruku" u vođenju kluba. Nakon dvije godine, klubovi se odvajaju na klubove Centar i Medveščak. Pripadao sam po mjestu stanovanja na Medveščak, ali me članovi, jer sam bio predsjednik, nisu pustili da odem. Sljedeće godine osnivali su se klubovi s 10-15 članova. 

Tako smo u Centru, u Tkalčićevoj imali sastanke ponedjeljkom u Klubu Centar I, utorkom u Centru II, srijedom u Centru III, Centru IV i Centru V, te rad s glazbenom skupinom četvrtkom (s našom nezaboravnom pokojnom Ružom Vešligaj). To je bila poznata glazbena skupina, a nastupala je diljem Hrvatske, u Italiji, Češkoj, Austriji, Grčkoj. Španjolskoj i Njemačkoj. 

Bio sam glavni predsjednik tih klubova. S potpredsjednicima sam se sastajao jednom mjesečno, te smo, kao predsjedništvo, donosili odluke i rješavali probleme klubova. Imali smo kvalitetni stručni terapeutski tim s prof. Jasnom Srdar, psihologom, dr. Josipom Ivicom, socijalnim radnicama Ljerkom Topić, Karmelom Cepetić, Jasminkom Volf. Još i danas neki od njih djeluju kao vrsni stručni djelatnici.

Klub Centar radio je i dalje aktivno i sudjelovao u osnovanju klubova: Braco Nemet na Britancu, Krsto Ljubičić u Vodnikovoj, Nova Ves u Novoj Vesi, kluba u Gračanima i u Šestinama. Tu su bili još i klubovi HŽ u Mihanovićevoj, NAMA u Ilici 1, OKI u Petrinjskoj i Ilici, HPT-Poštar.

U svom radu i apstinenciji uvijek sam razmišljao o promjenama i novitetima u radu kluba. Kao prvo u razmišljanju pošao sam od riječi "patronaža" (za mene pojam patronaže znači posjet prijatelju). Naime, predložio sam da idu prijatelji u posjet našem članu kako bismo vidjeli zašto nije došao na sastanak, što se s njim događa. Članovi kluba su to odmah prihvatili, a kasnije i ostali članovi klubova i tako da se uvriježio "posjet", a rijetko se čuje "patronaža".

Druga moja ideja odnosila se na diplome, koje su se davale za prvu, treću i petu godinu apstinencije, te za 10, 15, 20, 25, 30 i više godina apstinencije. Ja sa svojih 25 godina apstinencije nisam želio primiti diplomu, jer nemam što diplomirati s toliko godina apstinencije. Po pričanju i razgovoru sa cijenjenom dr. Golik-Gruber, zaključili smo da nemamo što diplomirati, nego da trebamo dobiti priznanja za rad u klubu, za pomoć članovima. 

To je prihvaćeno i od ove, 2001. godine, izdaju se priznanja. Usvojen je i moj prijedlog da se dodjeljuju priznanja i za drugu i četvrtu godinu.

Nakon 18 godina moga predsjednikovanja, pokojna Ruža Vešligaj, u dogovoru s prof. Vladimirom Hudolinom, proglašava me za doživotnog počasnog predsjednika Kluba Centar. Moja je supruga posjećivala klub duže od pet godina i puno mi je pomogla u radu i vođenju kluba. Za sve je imala mnogo razumijevanje.

Došle su i ratne godine. Mnogi su se klubovi ugasili, izgubili su svoje prostorije. Tako je bilo i u Centru. Smrću naše Ruže Vešligaj nestalo je i naše glazbene skupine. Na Centru je ostao jedan klub, i to u mjesnoj zajednici. Uz pomoć mnogih članova koji su ostali, klub je dalje nastavio rad. Nalazimo i prijatelje i suradnike kluba, kao što je naša Marina Mihić, Julijana Horvat i dr. Nastavljamo rad četiri godine bez stručnog djelatnika, širimo se i osnivamo Klub Centar II i Klub Centar III, pod istom registracijom. Klubovi Centra imaju sjedište u mjesnoj zajednici August Cesarec, u Tkalčićevoj 33. 

Dolaskom stručnog djelatnika Maje Tonžetić, defektologinje, sve više jačamo, postajemo sve kvalitetniji. Ja uvijek ponavljam da svaki klub mora imati svog stručnog djelatnika. Iako educirani, stari članovi ipak nisu dorasli nekim situacijama, ali su dorasli pomoći stručnom djelatniku. Prije tri godine Klub Centar I, II i III brojao je 60-70 članova, te smo se trebali registrirati radi dodjele novčanih sredstava. Neki članovi to nisu željeli prihvatiti zbog troškova registracije, dva nova žiro-računa, misleći da, ako imamo jednu adresu i žiro račun, da sva sredstva idu na jedno mjesto i raspoređuju se za rad sva tri kluba. To nisu razumjeli gradski oci, pa nam nisu dodijelili sredstva. 

Tek 2000. godine samo za Klub Centar dobili smo 2.600 kuna, s obrazloženjem da se moramo dokazati u radu. Klub, kao što je Centar, odavna se je dokazao u radu, te ga ja uvijek zovem Epicentar, jer sve što se događa uvijek se događa u Centru. Naš Klub prima i goste, alkoholičare na liječenju u Vinogradskoj, Vrapču, Jankomiru, koji stanuju u udaljenim mjestima i ne mogu za vrijeme liječenja putovati redovito u svoje matične klubove. Kroz klubove Centra od njegova osnutka prošlo je više od petnaesttisuća obitelji. 

Krajem 2000.god.,uz veliku pomoć Marine Mihić, registrirana su još dva kluba. Razmišljao sam kako dati naziv novoosnovanim klubovima, čak i kod kuće glasno sam izgovarao Centar I, II, ili da se jedan zove po našoj pokojnoj Ruži Vešligaj, a drugi po jednom povratniku iz Amerike, prijatelju s osamnaest godina apstinencije - Daglasu. Slušajući moja glasna razmišljanja, moja kćer Carmen me upitala kamo idem popodne. Ja rekoh u Tkalču, a ona mi dobaci : "Evo ti naziva Centar-Tkalča i Centar-Stara Tkalča". To sam predložio u klub a članovi su to prihvatili.

Sudjelovao sam na godišnjim skupštinama na čitavoj zagrebačkoj regiji, međimurskoj, bio sam u Slavoniji (Osijek), u Istri (Poreč), u Zagorju (Krapini), Kostajnici, Kutini i još kod mnogih dragih prijatelja koji su me primili kao obitelj i ovom prigodom im velika hvala. Svoje znanje i dalje širim u posjetima drugim klubovima, učim, redovito dolazim na predavanja "Petkom u 5", slušam radijsku emisiju koju vodi naš cijenjeni dr. Željko Marinić, koji mi je mnogo pomogao u mojoj apstinenciji. 

Ćaskati i razgovarati s doktorom je pravi užitak, pomno ga pratim. Imam još jednog velikog prijatelja dr. Ivana Dolenca iz Međimurja, koji je isto tako veliki znalac ovog područja.

Nastojim da svoji ponašanjem budem sa svima u dobrim odnosima, makar se katkad i ne slažemo, ali nastojim da se razumijemo. Što se mene tiče, osjećam ponos, mislim da sam stekao mnogo, mnogo prijatelja kao Matu, Miću, Macu, Žarka, Antuna, Darka, Tončeka, Vesnu, itd. Mogao bi tako nabrajati i dalje.

Uvijek Vaš prijatelj 
Zlatko Topalović