SUSRET PRIJATELJA

Život na selu ima svoje posebne zakone. Sjećam se Remetinca i Blata i vremena kada se večeralo kiselo mlijeko s nadrobljenim kukuruznim kruhom iz jedne zemljane zdjele. Priznajem, volio sam kao slučajno doći nekome na večeru.

Danas su i Remetinec i Blato sve manja sela, a sve više nešto drugo. Rijetki su ljudi koji žive samo od zemlje i za zemlju. Pravi seljaci s velikim S koji se time i ponose. Vrijeme mijenja način života i običaje. No, jedan se običaj ne mijenja. Na sprovod će doći bar jedan član obitelji, pa čak ako pokojnika nisu voljeli. Na groblju u Lučkom povremeno se susreću ljudi koji se inače ne viđaju.

Tako na sprovodima susrećem prijatelja Andriju - Seljaka. Andrija, sada u časnom osmom desetljeću, bio je u našem klubu kada sam došao 1986. g. Sjećam se njegovih riječi nama mladim članovima: "Glejte, dečki, ja sam seljak, svoj gazda. Nitko mi nemre dati otkaz ili uzeti posel. Videl sam da tak više nejde. Kad se samo setim svojih jarana. Najveći dio ih je prešel, u Lučko.

Na žalost, posljednjih deset godina Andrija ne dolazi u klub.

Kad se sretnemo na nečijem sprovodu, nakon pozdrava, pitanja o zdravlju, obitelji i poslu, dolazi na red klub. Da li se još uvijek sastajemo, zatim o pijenju i o tome koliko je zadovoljan što je na vrijeme prestao piti. 

I na kraju, zaključak (možda i naslućujete): "Znaš, Braco, svi su moji jarani prešli, eto ih, tu su."